Roberto Matteoni o Pazinskom memorijalu
Kolumna MetroPula, objavljena 03.10.2015. u Glasu Istre, piše Robert Matteoni.
Istr(ij)ani
U petak prijepodne sam proveo doista ugodno vrijeme u Spomen domu u Pazinu. Na poziv prof. Joispa Šiklića, povjesničara i prosvjetara, predsjednika Čakavskog sabora za povijest Istre Pazin, sudjelovao sam na 41. znanstvenom skupu Pazinski memorijal. Tema ovog izdanja bila je „Istaknute ličnosti iz života Istre u 20. stoljeću“. Intrigantan mi je bio naslov skupa sam po sebi i zato sam odmah prihvatio kada me prof. Šiklić zamolio za obradu teme Mate Teo Parlov. O njemu bih pričao uvijek i tako da mi ne dosadi, makar se ponavljao. No, razgovarati o tome na znanstvenom skupu o istaknutim ljudima sa ovog čarobnog trokutastog komada zemlje, s naznakom sport, to mi je definitivno bila dobra priča. Nisam opterećen regionalnošću ili ikakvim geopolitičkim odrednicama, ali jako volim Istru i njen način bivanja. Volim mentalitet Istrana ili Istrijana, kako god vam paše, neovisno o tome što me nerijetko onaj osjećaj subordiniranosti, kompleks manje vrijednosti prema drugima, kudikamo bučnijima i nametljivijima, iritira do boli. Gledam li stvari kompleksnije jasno je da je i ta mana, nekome vrlina, ili nešto između toga, također odrednica te dobronamjernosti Istre…
Glas sportske Istre
Kad me prije više godina nazvao dr.sc. Robert Matijašić da sudjelujem u kreaciji prve Istarske enciklopedije, u sportskoj tematici, bilo je možda prvi put da sam osjetio kako sport ovih prostora više nije marginalno pitanje. Prošlo je čak deset godina od tog projekta koji je neupitno doprinio vraćanju digniteta (i) istarskom sportskom pokretu. Koliko mi je vrijeme dopuštalo odavna se bavim proučavanjem povijesti istarskog sporta, s naglasom na pulski, a ono na što nailazim u ne baš bogatim arhivskim građama te tematike, već u malim količinama sportski, ali i društveno senzacionalno. Istra je u svojoj izuzetno turbulentnoj povijesti svekolikih mijena imala sjajanih sportaša i dosega. Tužno je, donekle i porazno, da o tome ovdašnji živalj malo ili ništa znade. Sport nije izolirana djelatnost daleko od zajednice u kojoj živi. Sport je zapravo lakša nota prepoznatljivosti života društva kojem pripda. Ono što se kroz mnoštvo kompliciranih društvenih priča teško tumači, to se kroz sportsku kulturu zornije i lakše dočara. Upravo u tom tonu iznio sam svoje viđenje lika i djela najvećeg sportaša ne samo Istre i Hrvatske, nego i bivše Jugoslavije i Balkana, Mate Parlova. Činjenica da je akademska zajednica Istre, kako kroz Istarsku enciklopediju, tako i kroz ovaj znansteni skup u Pazinu, pokazala oživjeli interes za život sporta ovih prostora, eto to mi ukazuje da polako ali sigurno uspijevamo njegovu važnost dignuti na višu razinu društvene hijerarhije. Istini za volju to je vrlo komplicirani zadatak već zbog toga što je donedavno, (Istarske enciklopedije) sistematičnija faktografski točna informativna građa sportskih dostignuća bila tek misaona imenica. No, svaki je početak težak i zalog dobrom nastavku. Vjerojatno nije nislučajno da se uproteklih deset godina više autora (Percan, Trišović, Derossi) odvažilo na sažene edicije o nogometu, rukometu, judu, a za što su sigurno potrošili mnoštvo osobnog vremena, živaca i sredstava. Vrijedilo je jer generacijama koje slijede, takva izdanja odaju ne samo povijsne putove i inspiracije, nego im omogućuju da shvate kako mogu i trebaju u perspektivu. I kako jednog dana i oni trebaju ostaviti pismeni trag svojim nasljednicima. Tako se nekako, valjda povezuju generacije i održava linija pripadnosti jednom okruženju i duhu onih koji ga kroz vrijeme obitavaju…
Intelektualni glas
U ovom slučaju ugoda je promijeniti redoslijede, pa umjesto promocije sportske priče dotaknuti se i „ostale“. U Pazinu naime, na spomenutom skupu, znatno više nego sam očekivao, zaintrigirale su me teme i tretirane osobnosti. Predavači Darko Dukovski, Davor Mandić, Tullio Vorano, Slaven Bertoša, Vladimri Pernić, Stipe Trogrlić, Mirela Mrak, Marijan Jelenić, Branislav Ostojić, Elvis Orbanić, uz spomenute Josipa Šiklića i Roberta Matijašića, ponudili su iznimno zanimljive storije o Istri 1945. Godine, Londonskom ugovoru 1915., 45 godina Katedre Čakavskog sabora, o Zbornku Dr. Juraj Dobrila i Stoljeće Krasne zemlje, ali i o istaknutim pojedincima Istre kao što su povjesničar Camillo de Franceschi, Giovanni ivan Pipan, Miljenko Benčić, Tugomil Ujčić, Renato Pernić, Josip Ujčić, Josip Pavlišić, Giuseppe del Ton, Šime Červar, Primo Rovis. To su ljudi koji su u svojem životnom djelu bili iznimni i na ponos istarskoj povijesti. Dok je meni, iskreno rečeno, lakše bilo pričati o svjetski znanoj dimenziji Mate Parlova, fascinantno je za onog koji o tome nema nekog znanja kako je svaki spomenuti Istranin bio po nečemu također velik u svojoj dimenziji. Jako mi je žao da zbog posla nisam stigao saslušati i dva mlada pulska profesora, Filipa Zoričića koji je govorio o pulskom gradonačelniku i potpisniku Pazinske deklaracije Franji Nefatu, te Ivana Žagara, koji je tretirao Paula Kupelwiesera i turističku modernizaciju Istre (1894.-1919.). Kako se radi o dva intelektualca koji su znanstveno vezani uz nogomet i sport, bit će prilike za širenje horizonta poznavanja istarske povijesti i njenih aktera, uključujući sporta(še)…
Glas puka
U Pazinu, koji mi je nakon duže vremena što sam ga posjetio djeluje prilično cool, sreo sam i neke ljude koji su došli slušati temu o Parlovu. Jedan od njih i Donato Breščić, dio grupe Pazinjana i Istrana koji su odlazili na Matine mečeve. Vidio sam odmah da je šjor Donato vrlo sjetan prisjećajući se u pauzi skupa „onih dana“ kada je 1975. bio svat na Matinom (i Laurinom) vjenčanju u Opatiji. Pa Josip Šišović, prof Labinjan i drugi, svaki je imao neki detalj (pod) sjećanja na Matu. Upravo je taj miks, razgovara u akademskoj razini o sportu, uz nezaobilazno pučko svjedočanstvo sastavljeno od nepatvorene emocije, ono što me baš razveselilo ovog petka u Pazinu. Predugo sam, predugo smo, povučeni u glib primitivne komunikacije i sličnih ponašanja u sportskom miljeu, a u društvu nam je istovrsno i kao da je svakim danom i gore. Otuda valjda ova normalna, pristojna, znanstveno utemeljena i napretka željena komunikacija djeluje kao nirvana primitiviziranoj svakodnevici. Kako god bilo, činjenica je da je na ovom komadu Zemlje, najvećem istarskom poluotoku, bilo i jest mnoštvo sposobnih i vrijednih ljudi. Kao što je činjenica da je bilo nepregledno mnoštvo dobrih djela, iz različitih sfera života, iz još više epoha. Mislim da mi u Istri, osim onih koji se time intenzivnije bave, i ne znamo baš puno. Ili bolje rečeno, ne znamo onoliko koliko bismo trebali. Nerijetko sam se pitao i promišljao da mora postojati neki logičan razlog i nit povijesti koja će pojasniti zašto je Istra tako benevolentna i sitovremeno sposobna, gostoprimljiva ali i oprezna, napredna, a opet tradicionalna, uza sve mijene koje je doživjela, uza sve migracije i emigracije i opet ostala nekako prepoznatljivo posebna, svoja. Na ovakvim skupovima daje se naslutiti nešto iz spektra razloga takvom mentalitetu ili duhu, zovite ga kako god vam paše. Iz mog kuta gledanja najvažnije je da se o tome priča, raspravlja, istražuje, njeguju istine i tradicije, upoznaje mlade i doprinosi na tom putu baštinjenja istarske ideje, ili istrijanske, kako vam opet paše, nikad ne dopuste da iščezne duh dobronamjernosti. Koliko god se u modernim vremenima čini da taj faktor nije više u modi, da svatko hoće nešto ušićariti u ovom okruženju, neprijeporna je činjenica da se dobronamjernost ovdašnjeg življa održao kroz sve muke raznih epoha i bitno pridonio toj sintagmi „specifičnosti“. Njegovati je znači poštovati muke onih koji su je stvarali. Mate Parlov bio je jedna od tih priča i posebnosti…
glasistre.hr