Pitanje administrativnog centra županije nije više ni pitanje geomorfnog centra Poluotoka, koliko ono ipak, tinjajući, dotiče realnost doživljaja istarskih uzajamnosti. Postoji li takva solidarna frekvencija i kakva je budućnost Istre kao identifikacijske sredine te što bi istinski značilo i na administrativnom planu jačanje »srca Istre« zametnut je i postrance postavljen upit

Oživljena je ovih dana post factum rasprava o administrativnome sjedištu Istarske županije. Određena je uglavnom političkim koloritom kroz koji je Istra sagledavana u novožupanijskim granicama, stiješnjenima u odnosu na one davne (iz »Krasne zemlje«) s Učke tja do mora tvog zrenike.
Istra Novog Milenija u tom je smislu znatno izgubila od negdašnje političke, kulturne, uopće društvene uzajamnosti kojim su, kroz ine povijesne depresije, ali i ushite sagledavani prostori u širem kontekstu. U ritmu nove svakodnevice, u kojem su udaljenosti već između Malog Lošinja ili Suska i Pule – u doživljaju stanovitih veza (osim festivala Melodije Istre i Kvarnera) – daleki kao između Pule i Dubrovnika, pitanja bi zapravo trebala biti svedena na praktičnu dimenziju funkcioniranja sadašnjih županijskih ureda, a potom ustanova i agencija.
Pula je najveći istarski grad, s najvećom koncentracijom gospodarskih, školskih i drugih ustanova, pa bi po usporednim mjerilima ona i trebala biti središtem, županijskim »glavnim gradom«. Komparacije s Washingtonom, Brazilijom i Bruxellesom – kada se govori o Pazinu – natuknice su koje Istarsku županiju vide u oblinama kontinenta. Ipak, sagledavanje takve mogućnosti, to jest da najveći grad u regiji ne mora biti i »glavni« nije bez razloga, ukoliko Istarsku županiju uspijevamo doživjeti zapravo kao veliki (danas dobrim dijelom rasprodani) perivoj u kojem regionalni identitet, složit ćemo se, još uvijek ima smisla.
Kada je Pazin prije 16 godina bio određen kao administrativno središte Istre, bila je to politička odluka i u razdoblju općeg sraza ideja, sve kroz bremenito vrijeme Domovinskog rata, još uvijek podalje doživljaja područja kao neokapitalističke obećane zemlje, tj. Nekretnine. I danas se odnos prema Pazinu, odnosno Puli uglavnom sagledava kao zbir oprečnih stajališta HDZ-a i IDS-a, premda su u i tim redovima preferencije i unutar »stranačkih stega« bile različite. Štoviše, IDS-ova ideja regionalizma i afirmacije manjih središta mogla je načelno, bez problema, zdušno obujmiti pojam Pazina kao središta Županije. No, stvari su – s različitim predznacima – mjerene prema pulsu odluka iz Zagreba.
Izvan svega toga, što ima u prizmi potvrde ili otklona Pazina kao našeg varmeđijskog središta?
Pazin je nakon Drugog svjetskog rata, a simbolikom Rujanskih odluka, nosio i znamenja onog starijeg preporodnog orijentira – Slava tebi, Pazin grade! – gesla zadržavanog hodom desetljeća. Ta je simbolika praćena i neporecivim uzletom grada ili gradića koji se ogledao u gospodarskoj i kulturnoj živosti »srca Istre«. Pazinski memorijali, Festivali mladih, školske tradicije i razne kulturne, sportske manifestacije, pratile su uspon Pazinke, Kamena, Pazinske industrije namještaja, Poljoprivredno-prehrambenog kombinata, Istraplastike, Istratiska i dr. Mnoge manifestacije i njihov opći ton uspijevao je neke konstante što ih je službena politika deklarirala dosegom sustava učiniti na širem planu zanimljivima. Politički, kulturni i crkveni protagonisti – unatoč unutarnjim oprekama – stvarali su u Pazinu stanovitu sinergiju zasebnog identiteta. Bila je to linija koja je zbivanjima davala manifestativni, ali i pragmatični ton. Zacijelo je znakoviti vrhunac tog uspona Pazina bio početkom osamdesetih, kada je 1981. otvoren tunel kroz Učku, odnosno sagrađen pazinski Spomen-dom sjedinjenja i slobode.
»Vrijeme sadašnje« u monografiji »Pazin« objavljenoj 1982. biva zaključeno ovako: »U sve ljepšoj perspektivi koja je pred nama radnička klasa, radni ljudi i građani općine Pazin i sve organizirane snage ove komune imat će snage i samopouzdanja da se na svijetlim tradicijama svoje burne milenijske historije, osobito na tradicijama narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije, othrvaju svim eventualnim nasrtajima sa strane i da grade svoju sve bolju sutrašnjicu. A naša je snaga, kao što reče drug Tito, u idealima koji nas nadahnjuju i u ciljevima za koje se borimo.« Izrečeni u stanovitom zaletu, ovi reci danas zvuče patetično i nestvarno. Na dijagramu lokalne povijesti imali su svojih vidljivih potvrda.
Davno središte Pazinske grofovije, postavši administrativnim središtem novovjeke županije, fotografski je zadržalo gotovo navlas istu panoramu. Promjena je tek linija Istarskog ipsilona kojom nad Pazinom jure užurbana vozila. U stvarnosti grada, linija gospodarskih i društvenih kretanja, uz tek nekoliko iskoraka, išla je nizbrdo, što je zadesilo i mnoge druge gradove. »Ideali« i »ciljevi« nad istrajalim ideologijama jednostavno ne nalaze nova uporišta.
Pitanje administrativnog centra županije nije više ni pitanje geomorfnog centra Poluotoka, koliko ono ipak, tinjajući, dotiče realnost doživljaja istarskih uzajamnosti. Postoji li takva solidarna frekvencija i kakva je budućnost Istre kao identifikacijske sredine te što bi istinski značilo i na administrativnom planu jačanje »srca Istre« zametnut je i postrance postavljen upit. To u osnovi i jest županijski problem. Kao što je disperzija jedna od odlika novih komunikacija, zacijelo bi Pazin i središnja Istra njome mogli više dobiti budući da će Pula već po svojim datostima širiti svoje mogućnosti.
Čini se, međutim, da će globalizacijska kretanja sve više povezivati daljine, udaljujući blizine. Potvrda manjeg grada kao županijskog ili regionalnog centra u administraciji svojevrsna je i europski zanimljiva datost. U praksi, izbor je politički; u zamisli iziskuje određenu ideju i njen marketing. Ukoliko bi ta ideja, u istarskim okvirima, bila životvorna, onda se i na pitanje osmišljenijeg razvitka Pazina kao centra županije, može odgovoriti: Zašto da ne!?

Daniel Načinović
www.glasistre.hr