Fundamentalna nemogućnost koja određuje ljudsko stanje je nemogućnost seksualne veze. Nije stoga čudo da ‘Avatar’ slijedi hollywoodsku formulu proizvodnje pararezigniranog bijelog heroja koji seks pronalazi tek među divljacima.

Avatar Jamesa Camerona, pokazna vježba iz hollywoodskog marksizma, priča priču o hendikepiranom bivšem marincu poslanom sa Zemlje da se infiltrira u rasu aboridžina plave kože na dalekom planetu i uvjeri ih da dopuste njegovu poslodavcu da u njihovoj domovini iskorištava prirodne resurse; kompleksnom biološkom manipulacijom, herojev um preuzima kontrolu nad svojim “avatarom”, tijelom mladog aboridžina.

Aboridžini žive u harmoniji s prirodom i istodobno su duboko spiritualni (mogu priključiti kabel koji im izlazi iz tijela u konje i drveće te s njima komunicirati).

Sasvim očekivano, on se zaljubi u prelijepu aboridžinsku princezu te se u konačnoj bici priključi aboridžinima i pomogne im izbaciti ljudske napadače i spasiti im planet… Aboridžini, naoružani samo strijelama i kopljima, pobijede u bici kada im, u nekoj vrsti odgovora du reel, sam planet priskoči u pomoć, mobilizirajući svoju moć destrukcije protiv ljudskih uljeza i, na kraju filma, heroj prebaci svoju dušu iz hendikepiranog ljudskog tijela u svoj aboridžinski avatar te tako uistinu postaje jedan od njih.

Upravo 3-D hiperrealnost filma, sa svojom kombinacijom pravih glumaca i animiranih digitalnih korekcija, čini opipljivim fantazmični status života na napadnutom planetu. Zbog toga “Avatar” treba uspoređivati s filmovima kao što su “Tko je smjestio zeki Rogeru” ili “Matrix”, u kojima je heroj uhvaćen između obične stvarnosti i zamišljenog univerzuma – crtića u “Zeki Rogeru”, digitalne realnosti u “Matrixu” ili, jednostavno, digitalno pojačane obične stvarnosti aboridžinskog planeta u “Avataru”.

www.jutarnji.hr