Očito je sve teže imenovati bend nekim primamljivim imenom, pa su tako i Slow Motion Suicide izabrali pomalo nezgrapno ime koje bi ih moglo odvući od dijela ciljane publike, iako ono u današnje vrijeme ima mnogo smisla. Slow Motion Suicide su Nikša Lovrinić (vokal), Marko Kostić (gitara), Ana Kovač (bas) te Igor Kruc (bubnjevi).

Moderno življenje donosi i niz stvari koje nas ne ubiju na prvu, već se sve to akumulira u nama dok jednostavno ne dođe do tog maksimuma koje može završiti fatalno, pa samo ime Slow Motion Suicide ima smisla, ali kad čujete to ime, vjerujem da mislite da je to neki bend nakon kojeg ćete rezati žile. Ali, nećete!

Slow Motion Suicide su jedan sasvim solidan bend koji bazu za svoje pjesme pronalazi u američkom rocku ’90-ih. Tu imamo male utjecaje ranog Pearl Jama i Soundgardena i veće utjecaje bendova poput Matchbox Twenty i Goo Goo Dolls, pa samim time dobivamo radiofriendly muziku za američke radio postaje. Zašto za američke, a ne hrvatske? Jednostavno, ovo je još jedan bend koji pjeva na engleskom jeziku.

S ovakvom glazbom, možda je i bolje neograničavati se samo s hrvatskim tržištem jer ovdje publike za ovakav tip glazbe baš i nema, pa kako je dio albuma i sniman u samoj Americi, možda ne bi bilo loše da se i sami otpute tamo, probaju složiti neku turneju i vide kako će pjesme sjesti na ‘domaćem’ tlu.

Jedna pjesma se svakako ističe, a to je “Castaway”. Mislim da nisu niti trenutka sumnjali koju pjesmu staviti za najavni singl albuma jer “Castaway” po tom pitanju ima sve što neka pjesma treba imati da bi postala najavni singl. To je vrlo melodična pjesma sa zaraznim refrenom , pjesma koja jednostavno ulazi u uho na prvu.

Ostatak albuma nije takav jer je generalno nešto teži u svojem glazbenom dijelu. Nešto žešće posložene gitare daju jednu ozbiljnost i rutiniranost bendu i to je poprilično dobar temelj za daljni rad. Iako te pjesme nisu hitoidne, jasno se vidi da se pomno radilo na njima, pa je tako i sam materijal poprilično dobro zaokružen kao cjelina.

Drugi dio albuma je nešto slobodniji, slobodno bih se izrazio i s nešto vedrijim glazbenim rješenjima, pa tako “Fool On The Inside” djeluje poprilično zaigrano (posebno je dojmljiv sam početak pjesme), dok je “Make Believe” nešto što Goo Goo Dolls repliciraju već par dekada.
Teško mi je vjerovati da u današnje vrijeme ovakav album otpjevan na engleskom jeziku može donijeti neki značajniji uspjeh Slow Motion Suicideu u Hrvatskoj, posebno jer i kvalitetniji bendovi nisu uspjeli u tom, ali treba pokušati i vjerovati u sebe i svoje sposobnosti.

“Slow Motion Suicide” je dobar album koji evocira na američki rock ’90-ih i to onaj melodičniji dio koji se nije odrekao nešto žešćih riffova. Nešto zatvoreniji uvod i nešto pristupačniji drugi dio daje nam do znanja da se bend spreman prema potrebama i prilagoditi. Sve u svemu, solidan prvijenac zbog kojeg me baš zanima kojim će putem bend dalje krenuti.

muzika.hr