Što to naše noniće tjera da dignu ruku na sebe?

S mizernom mirovinom te socijalnom i zdravstvenom službom, koja nije naklonjena starijim ljudima, umirovljenici se često nalaze u bezizlaznom položaju, kaže Neta Žiković iz Sindikata umirovljenika Hrvatske. Jedan od razloga zbog kojeg se starija osoba odlučuje na suicid je saznanje da boluje od teške, maligne bolesti, veli dr. Dragutin Breški

Umirovljenicima je teško zbog usamljenosti, neimaštine i bolesti

Gotovo svaka druga osoba u Istri koja je lani počinila samoubojstvo bila je starija od 65 godina. Policija je u Istarskoj županiji prošle godine evidentirala 34 samoubojstva, a čak si je 12 osoba starijih od 70 te četiri između 65 i 70 godina oduzelo život. Osim toga, broj umirovljenika koji počini samoubojstvo u porastu je. Naime, u 2006. godini od 33 samoubojstva, deset su počinili sedamdesetogodišnjaci, a dvije osobe su bile u dobi između 65 i 70 godina.

Već u prva tri mjeseca ove godine u Istri je pet osoba počinilo samoubojstvo, a čak tri osobe bile su treće životne dobi. U najvećem broju slučajeva osobe su si život oduzele vješanjem, trovanjem lijekovima, vatrenim oružjem, bacanjem s građevina, u provaliju te pod vlak, samoranjavanjem nožem, udarom struje, a bilo je i pokušaja trovanja plinom i namjernog utapanja u moru.

Žiković: Samoubojstva starijih naročito su prisutna na selu

Po broju umirovljenika koji počine suicid Istra nije izuzetak jer i u čitavoj Hrvatskoj od 732 samoubojstva čak 342 su počinile osobe iznad 65 godina. Poznato je da su kod mlađih osoba češći pokušaji samoubojstva kao posljednji krik u pomoć, dok ga penzioneri u većem broju izvršavaju ne ostavljajući mogućnost da ih se spasi.

Što to navodi naše noniće da dignu ruku na sebe, umjesto da spokojno prožive posljednje dane života uživajući u unucima i slobodnom vremenu koje donosi penzionerski život? Kolika je odgovornost na društvu koje ne obraća dovoljnu pažnju i ne pruža pomoć svojim najstarijim članovima, tretirajući ih često kao da su već otišli? Istina je, možda se drukčije gleda na samoubojstvo sedamdesetogodišnjaka nego na suicid dvadesetogodišnjaka, ali se zaboravlja da se vrijednost nečijeg života, kao i patnja osobe koja se odlučuje na ovaj konačni čin, ne može uspoređivati, rangirati i mjeriti.

– S mizernom mirovinom, socijalnom i zdravstvenom službom koja nije naklonjena starijim ljudima, umirovljenici se često nalaze u bezizlaznom položaju, ne znaju kako preživjeti, nemaju ni za kruh, a kamoli za lijekove te pomišljaju na ono najgore. Starije osobe izvršavaju suicid i stoga jer ne žele biti na teret svojim obiteljima, posebice ako boluju od teških bolesti pa time misle da čine najbolje za svoju djecu, kazala je predsjednica pulskog ogranka Sindikata umirovljenika Hrvatske Neta Žiković.
Prema njihovim saznanjima samoubojstva starijih osoba naročito su prisutna na selu, gdje penzioneri žive sami u napuštenim domaćinstvima.

– U gradu je donekle lakše jer postoje službe koje pomažu, volonteri, umirovljeničke udruge. Čim je osoba angažirana, ako se druži, drukčije psihički razmišlja, pozitivnije gleda na život. Kad si sam 24 sata dnevno počinješ razmišljati da više nikome nisi potreban i to te ubija, dodala je Žiković.

Koliko je teško starijim osobama, najbolje zna voditeljica Udruge S.O.S. telefon iz Pule, Ivanka Leto, koja je tijekom deset godina volontiranja primila bezbroj poziva usamljenih umirovljenika, od kojih je dvoje, nažalost, počinilo suicid.

Leto: Dva puta smo ju pokušali spasiti od suicida

– Teško je to. Prestanu zvati, pitate se što im se dogodilo, a zatim ih vidite na osmrtnicama. Jednu od njih smo dva puta uspjeli odgovoriti od samoubojstva koje je namjeravala učiniti. Govorila je da ne vidi ništa, da se osjeća kao u crnom tunelu bez izlaza i da za nju nema više svjetla. To je užasno čuti, a ne možete pomoći, kazala je Leto.

Iako S.O.S telefon zovu ljudi svih profila i dobi, starije osobe stalni su njegovi pozivatelji. Leto ističe da je umirovljenicima teško zbog usamljenosti, neimaštine, bolesti, ali i zbog toga što se društvo prebrzo mijenja pa se osjećaju isključenima.

– Nazovu nas i kažu da smo njihova obitelj jer osim nas nemaju s kim razgovarati. Neke starije osobe nemaju djece, a oni koji ih imaju žive daleko ili o njima ne brinu. Vele nam »ne možemo mi svoju djecu zamarati s našim problemima, vidimo da nemaju vremena, da su opterećeni poslom«. Najžalosnije mi je kad mi kažu »šjora moja, svi jedva čekaju da me nema, nikome više ne trebam«. Svatko želi imati dostojanstvo, svoje ja, želi čuti svoje ime, da im netko dođe i pita ih nona, mama, susjedo kako ste«, objasnila je Leto.

Dr. med. Dragutin Breški, rukovoditelj Odjela psihijatrije pulske Opće bolnice, gdje se hospitaliziraju sve osobe iz Istre koje pokušaju samoubojstvo, kaže da je porast suicida kod starijih osoba evidentan i to zbog sve većeg udjela starijih ljudi u populaciji. U posljednje dvije godine zabilježeno je 62 pokušaja samoubojstva, od čega je samo devet osoba starijih od 65 godina koje su spašene nakon što su si pokušale oduzeti život.

– Jedan od razloga zbog čega se starija osoba odlučuje na suicid je saznanje da boluje od teške, maligne bolesti. Veliki problemi su i duševne bolesti, posebice depresivni poremećaji koji takoreći uvjetuju suicidalno ponašanje. Ljudi koji godinama boluju, u toj životnoj dobi su već iscrpljeni i češće pomišljaju na suicid, kazao je.

Pacijent si oduzeo život na Odjelu za internu medicinu

Veli da se događa da osobe i za vrijeme bolničkog liječenja nakon saznanja da imaju tešku bolest počine samoubojstvo.
– Sjećam se pacijenta koji je počinio samoubojstvo na Odjelu za internu medicinu. No, takvih je slučajeva vrlo malo, dodao je.
Muškarci si u pravilu oduzimaju život na brutalniji način, vješanjem i korištenjem vatrenog i hladnog oružja, dok su žene sklonije trovanjima.

– Samoubojstvo je najteža komplikacija duševnih poremećaja i bolesti. Kažemo najteža jer tim činom osoba prekida svoj život. To je užasan čin pogotovo za obitelj koja nakon toga mora nastaviti živjeti. Djeca roditelja koji su počinili suicid taj pečat nose čitav život, s time se moraju boriti i taj problem riješiti. U anamnezama osoba koje nam se javljaju za pomoć često se navodi podatak da je suicid već postojao u obitelji. Djeca čiji su roditelji izvršili suicid često se i sami boje da bi mogla počiniti samoubojstvo, kazao je Breški.

Osobama koje zbog pokušaja samoubojstva završe u bolnici, psihijatri nastoje pomoći tretmanima i terapijom.
– Prije nego što ih otpustimo s Odjela psihijatrije, pacijenti zaista prestaju razmišljati o samoubojstvu i promjene svoj stav prema životu. No, događa se da neke osobe nakon šest mjeseci ili godinu dana ipak počine samoubojstvo iz razloga što nisu nastavili liječenje jer, nažalost, nisu željele pomoć, zaključio je psihijatar.

Breški: Male mirovine nisu razlog suicida

Unatoč tome što je poznato da penzioneri zbog mizernih mirovina žive u sve težim materijalni uvjetima, dr. Dragutin Breški napominje da to nije razlog sve većem broju suicida.

– Dokazano je da ljudi koji žive u lošijim socijalnim uvjetima manje razmišljaju o suicidu jer su posvećeni borbi za bolji status, bolji život. Znamo da je suicidalnih pokušaja u visoko razvijenim zemljama više (25 do 30 promila) nego u onim najsiromašnijim zemljama (10 do 12 promila), objasnio je psihijatar.

Napominje da starije osobe muči usamljenost i osjećaj zapostavljenosti koji može dovesti do suicidalnih misli.

– U obiteljima razvijenijih društava različite generacije više ne žive pod istim krovom kao u tradicionalnijim društvima te je manji osjećaj pripadnosti. No, usamljenost je subjektivni osjećaj. Čak i oni koji nemaju obitelj ne moraju se osjećati zaboravljeni ukoliko su uključeni u razna društva, klub umirovljenika, rekreativne udruge, hobije. Potrebno je stoga da društvo još više ojača brigu o starijim osobama, zaključio je.

Juhas: Uvijek je bolje da starija osoba ostane živjeti u obitelji

I u Domu za starije i nemoćne osobe »Alfredo Štiglić« u Puli prije mnogo godina dogodio se suicid jednog štićenika.

– Ovdje često dolaze udovice, samci, pretežito osobe koje nemaju familiju da o njima brine. Osobe koje su bolesne često su depresivne, a nemogućnost da ostanu aktivni uzrokuje malodušnost. Nije dom za sve osobe, neki ovdje pronađu prijatelje, pa čak i novu ljubav, ali poneki se ne uspiju adaptirati, ostaju usamljeni, nezadovoljni, anksiozni, povremeno i agresivni. Uvijek je bolje da starija osoba ostane živjeti u obitelji, ali zato je potrebno da zajednica više pomaže obiteljima da se mogu brinuti za svoje starije članove, kazala je ravnateljica Vesna Grubišić-Juhas.

Ističe da se u starijoj životnoj dobi gube mnoga poznanstva i osobe ostaju potpuno same.

– Sjećam se jednog 84-godišnjaka koji je svaki dan odlazio prošetati tržnicom. Zatim bi u kafiću sjedio sam i pio kavu. Kazao mi je da je već odavno izgubio svaku iluziju da će sresti i pozdraviti nekoga jer su svi koje poznaje već odavno umrli, ispričala je.

Stariji ljudi ostaju sami jer njihova djeca da bi preživjela rade i po 12 sati dnevno te nemaju vremena za svoje roditelje. Istovremeno županija nema dovoljno domova, dnevnih boravaka za starije, a ne postoji čak ni hospicij. U Puli je na raspolaganju tek jedan dnevni boravak koji može primiti 15-ak osoba, zatim pomoć i njega u kući, projekt »Halo, niste sami« namijenjen prvenstveno starijim osobama koje žive u samačkim domaćinstvima. No, to nije dovoljno.

– Važno je da sažive savjetovališta za osobe u trećoj životnoj dobi, brojne radionice namijenjene ovoj populaciji, ali također da se već u vrtićima i školama djecu senzibilizira na probleme koje muče starije osobe. Uporno se ističe da smo najrazvijenija regija, a nemamo mjere zaštite za one najpotrebitije, dodala je Grubišić-Juhas.

Poziv psihijatrima da volontiraju za starije osobe

Iako trenutno u udruzi S.O.S. telefon radi 19 volontera, najveći problem jest što je linija 0800-84-84 otvorena samo radnim danima, i to od 17 do 21 sat. Cilj je umrežiti se u hrvatsku mrežu SOS telefona koja je stalno otvorena, ali za to im je potrebna financijska pomoć Grada Pule.

– Apeliramo i na psihijatre ili pedagoge koji bi htjeli svojim volonterskim radom barem jedno tjedno organizirati savjetovalište za starije osobe, koje većinom nemaju novaca za plaćanje skupe psihoterapije. Time bi se moglo kvalitetnije pomoći osobama kojima telefonski razgovor nije dovoljan, kazala je Ivanka Leto, voditeljica udruge.

2 komentara na “Što to naše noniće tjera da dignu ruku na sebe?”

  1. eeeeeeee napisao:

    niš više ni normalno
    stari sami,bolni,brižni
    mladi delaju 12ur na dan da bi preživjeli?????
    dica pole vrtića,škole sami samcati doma
    niki se s nikin ne vidi
    a kamoli da ćakula
    da iskreno i otvoreno s nekin u obitelji razgovara
    da se svi skupa smiju
    itd itd

    1. Anonimno napisao:

      njigova djeca

Komentiranje je onemogućeno.

Komentari
Najčitanije u 7 dana
Anketa

Jeste li zadovoljni dijelom proračuna o kojem odlučuju građani


Pogledaj rezultate

Prethodne ankete

Najčitanije u 30 dana

© iPazin.net portal 2001. - 2022.