Prije stotinjak godina Vladimir Iljič Lenjin je – pogođeno koliko i cinično – temeljni problem politike formulirao glasovitim pitanjem «tko će koga?». U dugoj tradiciji Moderne, u najmanju ruku od Machiavellija i Hobbesa, ovo je pitanje (u različitim formulacijama) opisivalo razularenu, «prirodnu», (pred)politiku; nužno odvijanje sukoba u zajednici koja još nije institucionalizirana. Ovome modelu nasuprot, institucionaliziranje je trajnih sukoba u zajednici – koje niječu tek autoritarne i, posebice, totalitarne interpretacije biti društvenosti – postupno dovelo do današnje forme ustanovljenoga političkog pluralizma u formi višestranačja.

Prijelaz na ustanovljeno višestranačje jedan je od temeljnih procesa koji obilježava postkomunističku tranziciju – sa svim, gdjekada enormnim, poteškoćama koje ga prate, od dominacije etnopolitičkoga kontekstualiziranja, preko notornoga nedostatka demokratske političke kulture, do evidentne nesposobnosti novih političkih stranaka da predstavljaju realne socijalne i svjetonazorske razlike. No, spektakularni dosezi ovoga procesa ne jamče i njegovu ireverziblnost – bauk nestranačkoga pluralizma i dalje, naime, kruži postkomunizmom, hrvatskim posebice.

Nestranački je pluralizam, znano je, karakterizirao same početke (britanskoga) pluralizma, ali je poslije, ideologizirano, rabljen u jugoslavenskome samoupravljanju, te također – već u hrvatskome pluralističkom kontekstu – i u reformskim težnjama Supekova parapolitičkog pokreta. Ipak, tek aktualni predsjednički izbori pokazuju koliko je boležljivo hrvatsko višestranačje.

U višegodišnjem masovnom proliferiranju uvjerenja da su svi političari koruptni, a politika načelno amoralna djelatnost, nisu sudjelovali samo mediji, nego i nesuvisle kampanje «civilnoga društva» kojima se insistiralo na tomu da je ključno pitanje demokracije financiranje kampanji, a ne unutrašnja demokratičnost političkih stranaka, pa je – tek naizgled paradoksalno – temeljno pitanje o moralnim osnovama demokratskoga političkoga djelovanja umjesto na proceduru koncentrirano podmićivanje.

Dalekosežno opasni, najčešće radikalno nastrojeni političari koji zapravo preziru demokratske «zaobilaznice», oni kojima je iznad svega do moći po svaku cijenu, time se višestruko osnaženi. Kada je no predsjedničkim izborima riječ, ide im na ruku činjenica da se pritom – svim medijskim razglabanjima o programima pojedinih kandidata nasuprot – u osnovi radi o izboru osobe pogodne da, u normalnim okolnostima, utječe na «fine tuning» među državnim organima, da pristojno zastupa zajednicu inozemstvu i bude u stanju artikulirati moralno relevantna stajališta o društvenim problemima na čije rješavanje ne može neposredno utjecati.

Ipak, protustranačka je promičba dovela do logične atmosfere u javnosti: ultimativno se traže «ne-političari», tj. nestranački vođe. Već i površan uvid u kandidacijski popis jasno to pokazuje: dvije trećine kandidata nisu (više) članovi niti predstavnici političkih stranaka, polovina najjačih parlamentarnih stranka ne samo da nemaju kandidate, nego nisu ni odlučile koga od istaknutih kandidata podržavaju. No, još je važnije to što sadašnja ispitivanja raspoloženja birača pokazuju da su trojica neovisnih (formalno: stranačkih renegata) među šestoricom najjačih kandidata.

Svečanost demokracije – kako «nadahnuto» znaju nazivati prijeizbornu kampanju i same izbore – u Hrvatskoj se očito zbiva na pretežito cirkuski način. Cirkus je to, na žalost, u kojemu clownovi uglavnom rastužuju, žonglerima ispadaju lopte, a mađioničari nespretno kasape ljupke pomoćnice. Kada predstava završi ide se, dakako, kući – uz dodatno potvrđeno nepovjerenje u smisao demokratskoga procesa, jer gledateljstvo, dobrim dijelom, uživa baš u tomu što ni akteri nisu bolji od publike.

Široko nepovjerenje u stranke dovodi ne samo do ocrtanih odnosa, nego – takorekuć povratnim slijedom – i do jasnoga nagrizanja stranačkih struktura. Paradigmatička je pritom Bandićeva kandidatura; neovisno o ostalim značajkama, ona neposredno ugrožava dvije ključne hrvatske stranke: HDZ i SDP. Istupanjem iz stranke Bandić, naime, inicira proces osipanja unutrašnje strukture SDP-a. To se pokazuje ne samo time što ga (vjerojatno) slijede još neki članovi vodstva, nego ponajprije zbog (svakako nezanemarive) mogućnosti da na izborima i pobijedi (najvjerojatnije protiv službenoga predstavnika svoje bivše stranke), čime bi se – nakon nekoliko ranijih neuspjeha – pokazalo da predsjednik SDP-a doista frapantno podsjeća na netalentiranoga nogometnog centarfora, koji uporno propušta prigode što mu ih čitav tim (tj. stranka) namiče.

S druge strane, Bandićeva kandidatura rastače i (već puna dva desetljeća izrazito disciplinirano) HDZ-ovo glasačko tijelo; nedvojbeno je da će se za njega odlučiti značajan broj tradicionalnih glasača ove stranke. Doda li se tomu i dio glasača iz iste skupine koji će podržati Vidoševića i Primorca, stanje za HDZ postaje još poraznije. Ozbiljna vjerojatnost da godinama najjača nacionalna stranka ostane bez kandidata za predsjednika države u drugome krugu (što je veoma rijetko moguće u sredinama u kojima je demokracija konsolidirana) izazvat će, gotovo sigurno, unutarstranačke sukobe.

Obje će vodeće stranke biti, kako se čini, znatno oslabljene nakon predsjedničkih izbora (ne dođe li do radikalnih obrata u narednim tjednima). Bude li tomu tako, mnogima će se (ne bez razloga) učiniti da su «birači konačno počeli kažnjavati partitokraciju». U tomu će, svakako, biti i djelić istine, no valja sagledati i šire posljetke mogućega razvoja događaja.

Slabljenje vodećih stranaka lako može biti početkom procesa koji tek započinje aktualnim izborima; moguće je da baš ono dovede i do prijevremenih parlamentarnih izbora. Jer, budu li sukobi u HDZ ozbiljni i izgubi li SDP-ov kandidat u drugome krugu, premijerki će zasigurno biti jednostavnije uvesti stegu u stranku raspisivanjem parlamentarnih izbora, no pripravom stranačke konvencije. Pritom će se nadati ponavljanju nedavne njemačke situacije – radikalnoga slabljenja obiju vodećih stranaka, u nadi da će joj, poput njemačke kolegice, uspjeti da njezini izgube manje.

Pritom će morati računati na već spomenuto slabljenje SDP-a (koje može biti samo pojačano intrasigentnošću predsjednika stranke i posljedicama sukoba u najjačoj lokalnoj stranačkoj organizaciji koje bi izazvali izvanredni izbori za zagrebačkoga gradonačelnika, pobijedi li Bandić 10. siječnja).
Da bi se sadašnja situacija, dobrim dijelom inducirana rezultatima prijeizbornih ispitivanja biračkoga raspoloženja, doista razumjela treba, pored ostaloga, uzeti ozbiljnije u obzir i ograničenja ovih istraživanja (pa i najozbiljnijih među njima).

Trebat će još naraštaji da se promijeni bitna sastavina lokalne političke kulture koja zapravo jasno relativira smisao prijeizbornih istraživanja (ako ih se doslovce razumije). Metodologijske korekcije preuzete iz inozemstva ovdje očito ne pomažu, jer u Hrvatskoj nije dostatno korigirati rezultate za jedan i pol posto kao kod amerikanskih republikanaca, domaći HDZ-ovci (ali i drugi, posebice seosko pučanstvo) trebaju značajniju korekciju u predstavljanju rezultata, a svi potrebuju bitnu promjenu u razini političke kulture (uključujući, naravno, i RTV «eksperte» koji su u ranijim situacijama «relevantnost» pogrešnih izlaznih anketa – ipak po pretpostavci pouzdanijih od prijeizbornih ispitivanja – branili i kada su pravi rezultati bili već dobro znani).

No, dok su profesionalni ispitivači javnoga mnijenja barem prihvatili obvezu ispitivanja uzroka sustavskih grešaka u istraživanja, opskrbljivači javnosti «prvim realnim rezultatima, a ne prognozama» nisu, izgleda, ni osvijestili spektakularne razmjere svojih grešaka u ranijim prilikama, pa se valja bojati ponavljanja takvih besmislica.

Još je uvijek, dakle, moguć i izborni ishod koji izaziva mnogo manje potresa na stranačkoj sceni, pa i to da Josipović pobijedi Hebranga u drugome krugu. Nije, dakako, nevažno ni to što su izborni termini određeni tako da pomognu Hebrangu (ako je moguće), ili – što je za sada vjerojatnije – Bandiću, a odmognu kandidatima centra i ljevice (27. prosinca će na izborima moći sudjelovati i oni koji su inozemstva stigli u zemlju za blagdane – a to su tradicionalno pretežito konzervativni birači; 10. siječnja će zemlju napustiti deseci tisuća skijaša, tradicionalno bližih centru i/ili ljevici). No, čak i u takvu slučaju velike su stranke ozbiljno pogođene i njihovo će restrukturiranje potrajati.

Dođe li pak do najradikalnijega ishoda (sa stajališta sadašnjega faktičkog dvostranačja), zagovornici će se obračuna s «partitokracijom» ipak morati sustegnuti od slavlja. Jer, eksplozija «neovisnih» ne mijenja u mnogome političku realnost zemlje – primjerice, samo jedan od tuceta predsjedničkih kandidata nema za sobom političku karijeru stranačkoga i/ili državnog funkcionara.

Unatoč pojavi (i mogućem jačanju) Keruma i sličnih polit-novaka, prividno rastakanje stranačkih struktura u ozbiljnoj je raščlambi sličnije procesu metastaziranja no njihova zbiljskoga slabljenja; stranački se kadrovi masovno šire društvom i zajednicom, sve češće kao «neovisni političari». Dapače: Hrvatska se je našla u invalidnoj socijalnoj situaciji u kojoj postoji samo jedan tip elite, onaj politički (među sucima i znanstvenicima, managerima i aktivistima nezanemariv je udio nekadašnjih političkih funkcionara).

Stoga će sada – i od sada – izbori biti određeni trojakom ponudom stranačkih kandidata, stranačkih renegata (koji grozničavo nastoje rekonstruirati svoju političku nevinost) i neiskusnih političkih amatera (čudnih ljubitelja funkcija za koje se kandidiraju stalno tvrdeći da preziru politiku, zaboravljajući kako stara Kekecova parola – «Dobra volja je najbolja» – rijetko doista pomaže). Biračima doista neće biti lako, pred njima, očito, nije «samo» izbor predsjednika/predsjednice, u domaćim uvjetima doista odlučuju o tomu «tko će koga».

Žarko Puhovski

http://www.boell.hr/navigation/index-252.html