Pogrešno je bilo shvaćanje da će s raspadom komunizma i multietničke Jugoslavije nestati svi problemi. Kapitalistički zapad mnogima je za vrijeme jugokomunizma bio simbol slobode, bogatstva, pravde i poštenja. Takva je percepcija Zapada u psihološkom smislu odigrala svoju povijesnu ulogu u rušenju komunizma i Jugoslavije. No 18. godina hrvatske samostalnosti dovelo je do nagloga triježnjenja i sasvim drugačije percepcije hrvatskih građana o tom istom kapitalističkom zapadu na kojega se je još do jučer gledalo kao na utočište u bijegu iz nakaradne talionice naroda zvane Jugoslavija. Prelazak u kapitalističko društvo sa sobom donosi i nova pravila igre. Surovo ekonomsko nadmetanje koje ne mari za žrtve, nesigurnost radnoga mjesta, redukcija nacionalnih suvereniteta, politička elita koja predstavlja upravljačku klasu transnacionalnih korporacija, samo su neka od obilježja novog ekonomsko-političkog poretka. Nove (geo)političke okolnosti podrazumijevaju i drugačiji način vođenja vanjske politike.

Iako krivnja za povijesne neuspjehe Hrvatske dobrim dijelom leži u činjenici da je Hrvatska zbog svog geografskog položaja često bila predmetom geopolitičkih eksperimenata velikih sila na prostoru još davnom nazvanom bure baruta, svaljivanje krivnje isključivo na druge više nema nikakvo opravdanje. U kojoj će se mjeri Hrvatska afirmirati kao ravnopravan subjekt međunarodnog prava, i u kojoj će mjeri očuvati svoj nacionalni i kulturni identitet u današnjem globaliziranom svijetu, dobrim dijelom ovisi i o nama samima.

Hrvatska politika od 2000 g. svodi se na servilno izvršavanje svih diktata i dekreta koji dolaze iz Bruxellesa i naivno kopiranje zapadnjačkih pravnih i političkih modela. Zanimljiva je stvar da u tom zapadnjaštvu i europejstvu prednjače upravo bivši komunistički apartčici i poslušni skojevci koji su preko noći od mrzitelja «trulog kapitalizma» postali veliki apologeti slobodnog tržišta i ideologije ljudskih prava. Takva se promjena može donekle razumjeti jer i komunizam i liberalni kapitalizam dolaze iz sličnog misaono-filozofskog inkubatora koji se temelji na primatu ekonomije nad politikom te utopiji boljeg društva – onog besklasnog ili multikulturalnog. Komunizam i liberalni kapitalizam slični su i po tome što progone zajedničkog neprijatelja. Komparirajući komunističku parolu «radnici nemaju domovine» s kapitalističkom «kapital ne poznaje granice» vrlo ćemo lako detektirati zajedničkog neprijatelja i komunizma i kapitalizma – to je nacionalizam. No ovdje se postavlja i pitanje integriteta takvih ljudi. Jer ako su jednom izdali svoje dojučerašnje ideale, tko nam jamči da sutra, kada vjetar zapuše u drugom smjeru, neće iz ormara vaditi nove ideološke kapute? Hrvatska je školski primjer da većina političara u svom ormaru ima skrojene ideološke kapute za svaki ekonomsko-politički poredak.

Politika upravljačke nomenklature da «nema alternative ulasku u EU» potpuno je pogrešna. Povijesno gledano, politike koje su se vodile načelom da «nema alternative» često su završavale u kaosu i neslobodi i nužno miriše na totalitarizam. Zar konačno nisu i najpoznatiji akteri Drugoga svjetskog rata propovjedali politiku «nema alternative»? Domaćim izvršiteljima takva je politika dobro poznata. Jučer je politička korektnost zahtjevala da ne smije biti alternative Titu i partiji, danas Bruxellesu i Haaškom kadiji. Promjena političko-pravnog diskursa i dogmi u ime kojih se legitimira takva politika, manje je važna. Bitnije je da je i u jednom i drugom slučaju na žrtveniku ista žrtva – a to je Hrvatska. I zato ne treba naivno nasjedati na političko i novinarsko difamiranje onih koji preispituju svrsishodnost hrvatskog ulaska u ove ili one političke organizacije. Prije ulaska u bilo koju nadnacionalnu koncepciju, koje za sobom povlači bitno ograničavanje državnog suvereniteta, uvijek treba temeljito proanalizirati sve prednosti i nedostatke ulaska. EU i sve ostale organizacije ne smiju predstavljati cilj, već isključivo sredstvo za ostvarivanje ekonomskih i drugih ciljeva. Domaći europejci, koji čim prije žele ulazak Hrvatske u Uniju, ne bi li se u toj Uniji ugnjezdili na dobro plaćene položaje i sinekure, ne navode konkretne brojke i izračune. Umjesto podastiranja činjenica poseže se za floskulama i difamacijama političkih neistomišljenika, što je tipičan relikt komunističkog političko-ideološkog sustava. Politika koja se vodi načelom da nema alternative nužno slabi pregovaračke pozicije i povlači za sobom uvijek nove i teže zahtjeve. Takva nas je politika konačno i dovela do današnjeg spora sa Slovenijom. Ako je politička vrhuška do sada bespogovorno svirala po notama koje su dolazile iz Bruxellesa, zašto ne bi i sada pristala na slovensku otimačinu hrvatskog teritorija i kršenje međunarodnih normi i uzusa? Zar nije sam predsjednik Vlade jasno rekao da ćemo za ulazak u EU «podnijeti svaku žrtvu»? Zašto se onda danas isčuđavamo nad slovenskim zahtjevima? I danas je i te kako aktualna Starčevića mudrost: «tko sam sebe smatra za sužnja, taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takvim sciene». Ili drugim riječima: u inozemstvu će nas se poštivati onoliko koliko ćemo poštivati sami sebe.

Bilo bi zanimljivo istražiti koliko političara uopće znade u kakvu to Europu Hrvatska navodno ulazi. Koliko je tih političara pročitalo Lisabonski ugovor? Znaju li političari kakve promjene donosi taj ugovor? Znaju li za sve otvorenije tendencije da se Europska unija pretvori u «superdržavu», o čemu je nedavno pisao britanski Daily Telegraph? Znaju li da ni ta toliko željena Europska unija još nije odgovorila na elementarna pitanja kao što je recimo pitanje ilegalnih imigranata? Prema pisanju talijanskih novina Il Giornale od 29. lipnja ove godine, do 2060 g. broj imigranta u EU povećat će za čak 46,2 milijuna. Istovremeno stanovništvo Europske unije bit će sve starije što će temeljito izmjeniti sadašnju etničku sliku Europe. Multikulturalizam kojega propovjedaju zagovornici liberalnog kapitalizma, legitimirajući njime izrabljivanje jeftine radne snage, u teoriji može zvučati divno i krasno. No slike rasnih sukoba u pariškim predgrađima koje su obišle svijet, samo su jedan od primjera mnogobrojnih problema koje europska birokracija gura pod tepih i nastoji prikriti bajkama u suživotu i toleranciji. Nametanje političke korektnosti u javnome govoru temelji se na naivnoj pretpostavci da se eventualna diskriminacija rješava verbalnim, a ne praktičnim putem. Multietnička i multikulturalna Jugoslavija eklatantan je primjer kuda vodi propovjedanje bratstva i jedinstva i guranje problema pod tepih. Domaćim političarima ne bi bilo na odmet pročitati knjigu «Smrt zapada» koju je napisao bivši savjetnik američkih predsjednika, konzervativac Patrick Buchanan. U knjizi se vrlo dobro opisuju problemi s kojima će se Zapad pa tako i Europa suočiti u bliskoj budućnosti, a s kojima se suočava već i danas. Uostalom, velik broj Hrvata već živi u Europskoj uniji. Zašto političari njih ne bi priupitali za mišljenje o Europskoj uniji? I nije li tragikomično da se hrvatsku dijasporu želi isljučiti od glasovanja na referendumu za ulazak Hrvatske u EU, ako imamo na umu da velik broj tih Hrvata već živi u Uniji? Postavljaju li si političari pitanje zašto su hrvatski državljani koji koji žive u inozemstvu, pa tako i u Uniji, skeptični prema ulasku Hrvatske u Europsku uniju? Ne znaju li hrvatski državljani koji već žive u Europskoj uniji nešto više o toj tvorevini od nas u Hrvatskoj? Ovo su samo neka od pitanja na koja se hrvatski političari nisu potrudili dati odgovore. No, etiketiranje neistomišljenika i sipanje olinjalih fraza i ovako dobro prolaze kod prosječnog birača, pa čemu bi se i trudili.

Komunizam i Jugoslavija bili su za Hrvatsku višestruko pogubni. Uz pretpostavku nastavka dosadašnje politike, današnji agresivni liberalni kapitalizam, čini se, mogao bi se za Hrvatsku pokazati još pogubnijim.

Hrsvijet.net