Tko to prodaje djedovinu strancima?

OprtaljPrenosimo dio zanimljivog članka sa porečkog portala Parentium.com.
Ne umanjujući ljepotu i šarm morske obale Istre, mislim da ćemo se svi složiti da jednaku emotivnu i geografsku, estetsku i povijesnu, arhitektonsku i kulturnu vrijednost ima i središnja, tj. unutrašnja Istra. Ako ne i višu. Već nadaleko poznati Motovun toliko je poznat da bi svaka iluzija da se unutarnja Istra nema čime podičiti (jer nema plaže i mora) trebala i ostati upravo to – iluzija. No, bok uz bok sa Motovunom idu i manje poznata, ali jednako lijepa i šarmantna imena, kao što su Oprtalj, Livade, Paz, Draguć, Svetvinčenat, Hum, Kaldir…

Ako dobro koristim taj pojam, agrokulturalna perspektiva unutarnje Istre još je jedan ponder koji će samo povećati vrijednost tom području. Bijela zemlja toliko je plodna da se upravo na njoj stvaraju najbolje sorte vinove loze i svakojake agronomske kulture. Razbacana sela i zaseoci od po tri-četiri kuće na brdima do kojih gotovo i nema asfaltiranih pristupnih putova mogu samo probuditi maštu vizijom o tome kako je nekada izgledao život u tim dijelovima naše drage Istre.

Tendencija povratka života na sela u unutrašnjoj Istri budi nekakvu nadu da će sva ta mjesta ponovno biti puna ljudi, života i želje za valorizacijom prekrasnih kuća i ostalih građevina koje su služile u privatne i javne svrhe.

To što se život u ta davno napuštena sela vraća je dobro, dapače, izvrsno. Nije ni čudo da postoji interes za životom u tim uvjetima, jer ipak, nove, moderne građevine po gradovima nemaju onu dušu koju imaju male kamene kućice sa širokim dvorovima, malenim bunarima izrađenima od ogromne kamene stijene, natriveni baladuri, te čvrsti, stari i neuništivi portuni na ulazu u imanje.

Još ako je negdje zapisana godina izgradnje (koja često započinje sa brojevima 18) onda je to moment koji budi emocije i grije ljudsko srce nekom toplinom, kojom isijava taj hladni istarski kamen. Ponavljam, dobro je da postoji intenzivan interes prema toj arhitekturi.

Ipak, ne mogu se složiti da su način i oblik u kojemu se taj interes pojavljuje dobar i dugoročno koristan. Naime, svakim danom, kako ta zapuštena sela dobivaju novi izgled i privlačniji sjaj, jednakim intenzitetom one dobivaju i nove vlasnike. Vrlo se često ipred tih kuća mogu pronaći parkiran luksuzni automobil stranih registarskih oznaka i velika oznaka ”Privatni posjed”. Ovo, ”privatni posjed” upravo je prvi dokaz da se sa unutrašnjom Istrom nešto čudno dešava. Naime, kada su tu živjeli naši preci, bogati ili siromašni, mislim da nikome nije palo na pamet zabraniti nekome ulazak u svoj posjed. Dapače, vrata su bila širom otvorena svakom čovjeku kojemu je bila potrebna pomoć, a i ljudi su živjeli za to da posjećuju jedni druge, šire prijateljstva, ćakulaju uz bocun vina i bićerin rakije.

Jedino je kuga mogla uvjetovati zabranu pristupa nekom imanju, bogatstvo ne. Danas se upravo to događa.

Ponukani brzom zaradom, ljudi po smrti svojih roditelja ili nonića, prodaju svoja imanja po određenim tržišnim cijenama, ali koliko god ta cijena danas bila visoka, moram priznati da ta imanja prodaju u bescijenje. Jer je cijena bespovratnog prodavanja naše ponosne povijesti i arhitekture previsoka.

Nedavno sam posjetio jedno malo selo u blizini Roča, u kojem gotovo da i nema asfaltiranog puta, a kako je već bio sumrak, svjetlo je gorjelo u samo dvije kuće. Ostalih nekoliko kuća bilo je napušteno. Te napuštene kuće toliko su me dirnule, da sam odmah pomislio kako takve stvari treba iskoristiti za promociju unutrašnje Istre. Istra kakva je nekada bila, to je prvo što sam pomislio. Kako sam emotivno vezan uz istarsku arhitekturu i povijest, duboko me pogodila ploča na, ama baš svakoj kući, koja nedvojbeno i nedvosmisleno kaže ”FOR SALE”. Čak nema niti hrvatskoh natpisa, nego strši taj engleski natpis, namijenjen upravo stranim potencijalnim kupcima. Čak niti to, gotovo najmanje selo u Istri nije pošteđeno, moram biti iskren, tihog oblika kolonizacije.

Prešutno odobravanje gradova i općina oko prodaje naših života (jer prodajući svoje starine prodajemo sebe same) teško je shvatljivo. Naravno, institucije nikome ne mogu zabraniti da prodaje bilo što, pa tako ni svoje imanje. Država od toga itekako ima koristi, jer porastom cijena nekretnina, i sve učestalijom kupnjom istih, država samo može zaraditi pri ubiranju poreza na promet nekretnina. Još ako se takva mala imanja kupuju preko firmi, onda država zaradi i od naknada za otvaranje firmi…. Ali država, i sve lokalne vlasti moraju pod hitno reagirati. Mislim da je vrijeme da si priznamo kako smo pogriješili svi, koji smo ikada razmišljal na način, IMAM KUĆU NONINU KUĆU, PRODAT ĆU JE I KUPITI STAN NEGJDE DRUGDJE, A USPUT I AUTO, MOTOR, BARKU, LAPTOP, PLAZMA-TELEVIZOR, A AKO NEŠTO OSTANE, A VJEROJATNO HOĆE, IMATI ĆU ŠTO RADITI U KLADIONICI.

To je pogrešno razmišljanje, jer u njemu nema mjesta za realnost, a realnost je ta da pri prodaji starina, novi vlasnik neće sigurno dozvoliti da tu i tamo posjetiš svoje bivše imanje i na taj način umanjiš krivicu što si prodao samoga sebe.

Ostatak pročitajte na Parentium.com

zlevak

2 komentara na “Tko to prodaje djedovinu strancima?”

  1. broj1 napisao:

    e da još malo pa nećemo imat nenke metar zemlje spred vlastitim vratima žalosno ali istinito,najbolje sve prodat pa onda neka se stvori neki (h.čavez)pa neka im sve lipo pobere pa ćemo imat i ovce i novce hihihihihihiihihihih

    1. Lino napisao:

      Vidiš, vidiš… Hugo ni nanke tako loša ideja…

Komentiranje je onemogućeno.

Komentari
Najčitanije u 7 dana
Anketa

Jeste li zadovoljni dijelom proračuna o kojem odlučuju građani


Pogledaj rezultate

Prethodne ankete

Najčitanije u 30 dana

© iPazin.net portal 2001. - 2021.