Trinaest lažnih razloga za NATO

Akcija prikupljanja potpisa birača uz zahtjev da se o ulasku Hrvatske u Sjevernoatlantski pakt odluči referendumom nije, uz dane resurse i zakonske okvire, mogla domašiti traženih oko 450.000 potpisa. U kontekstu medijske marginalizacije, pa i kontrapropagande, uobičajene domaće političke inertnosti, a napose autoritarne rezignacije pred “već gotovom” stvari, broj od preko 124.000 onih koji su iskazali svoju volju nipošto ne predstavlja politički neuspjeh.

Bezobrazluk ministra Vukelića, po kojem to ’dokazuje’ da je većina protiv referenduma, jedva da treba komentirati; osim što su, odjednom, ankete javnog mnijenja nevažne (jer pokazuju “samo” 70 % podrške referendumu, dočim su dovoljne kada pokazuju da – mada u nižem postotku – većina trenutno prihvaća ulazak u NATO), voljeli bismo vidjeti dotičnog gospodina da s toliko novca, volontera i medijske šutnje koliko su imali aktivisti za referendum pokuša prikupiti potpise u korist NATO-a. Vjerojatno bi mu čak i izlazak pred splitski sud lakše pao. Brojka nedostatna za zakonski minimum, dakako, ne znači da pokretači i potpisnici nisu u pravu. Stvari u koje bi hrvatska ulaskom u NATO bila uvučena toliko su krupne i zamršene da definitivno pripadaju u pitanja koja se tiču njene neovisnosti i suverenosti, za koja važi referendumsko odlučivanje. Ta je činjenica, međutim, zamagljena opstrukcijom ikakve javne rasprave (u ozbiljnom smislu, u kojem se za prijedlog javno iznesu razlozi, u javnosti se čuju i eventualni proturazlozi, te se može koliko-toliko racionalno formirati neka politička volja), koja pokazuje da postupanje političke i dijela akademske elite slijedi tipičan hegemonijski obrazac, po kojem uopće ne mora argumentirati svoje opredjeljenje. O tome govori i slabost razloga “za” koje se na jedvite jade dade prikupiti iz javnih istupa pobornika novog blokovskog svrstavanja.

Sjevernoatlantski pakt je prije gotovo 60 godina bio osnovan zbog vojne opasnosti Sovjetskog Saveza. SSSR je potom formirao svoj pandan zapadnom bloku, i započela je 40-godišnja igra međusobnog zastrašivanja sredstvima sve masovnijeg uništavanja. Nakon četiri decenija sovjetski se režim urušio, skupa sa svojim imperijem. Ideolozi NATO-a pohitali su to protumačiti kao svoju pobjedu, premda je vojna komponenta kolapsa komunističkih režima bila tek sporedna. Bio je to početak dugog niza izmišljanja razloga za nastavak djelovanja zapadnog vojnog saveza.

Evo sad “razloga” zbog kojih bi NATO navodno trebalo i dalje održavati, razvijati i širiti:

1. NATO je jedino sredstvo djelotvorne međunarodne akcije demokratskih država i “najuspješnija međunarodna asocijacija dosad”

Moguće – ali djelotvorne za što i uspješna u čemu? Ako članice i jesu demokratske (premda, vidjet ćemo, ne sve i ne uvijek), to još ne znači da međunarodno promiču demokraciju i djeluju na demokratski način. Članice NATO-a imaju liberalno-demokratske i koliko-toliko socijalne vrednote za kućnu upotrebu, a prema vani, osobito one s najsnažnijim kapitalističkim privredama, imaju interese – za pristup energentima, sirovinama, tržištima, jeftinom zemljištu, vodi i radnoj snazi, te dakako za kontrolu stabilnosti svih tih uvjeta. Intervencije u trećim zemljama legitimiraju se unutarnjom demokracijom većine država članica, ali uspješnima su se pokazale u nečem drugome, a ne u uspostavljanju slobode i demokracije u svijetu. K tome, vodeće članice NATO-a opstruiraju jedinu međunarodnu organizaciju koja bi mogla biti legitiman mehanizam međunarodnog djelovanja – Ujedinjene Nacije.

2. NATO štiti od novih prijetnji sigurnosti: “međunarodnog terorizma”, organiziranog kriminala…

Te “nove” prijetnje su (1) dijelom proizvod samog NATO-a odnosno njegovih najjačih članica, a (2) po svojoj naravi takve da jedan vojni (pa ni vojno-politički) savez nema nikakvog značenja u njihovu suzbijanju.

1. Terorizam je u problematiku svjetske sigurnosti na velika vrata inauguriran nizom napada na trupe i predstavništva SAD po islamskom svijetu i u samim Sjedinjenim Državama (znamenitog 11. septembra 2001.). Niz napada na trupe i institucije najmoćnije zemlje svijeta je propagandno promoviran u “međunarodni”: nikada nije pronađena nikakva međunarodna sila u pozadini tih napada. To da su se oslobodilačke, gerilske, pa i terorističke organizacije međusobno povezivale, pomagale i umrežavale stara je stvar, od PLO-a do IRA-e; međunarodni terorizam al pari državama, pa i cijelom savezu, naprosto je političko-medijski konstrukt, kojim se interes jedne države predstavlja kao univerzalan problem.

2. Kada je to vojska suzbila ikakav terorizam (ili organiziran kriminal i slične stvari, na koje se također pozivaju proroci “novih” sigurnosnih prijetnji)? Čime bi, dakle, jedan vojni (pa nek’ je uz to i politički i kakav hoće) savez doista bio lijek protiv toga? Po redu veličine i načinu djelovanja terorizam, organizirani kriminal i slične “prijetnje” djeluju sub-državno, pa makar to činile i prekogranično i usmjereno na državne simbole i/ili institucije. Adekvatan su odgovor policijske mjere i metode, dopunjene određenim obavještajnim aktivnostima. Iz nastojanja da se sve to ipak iskoristi kao opravdanje određene državne i međudržavne politike, tim se pojavama pripisuje i državna komponenta, tj. konstrukcija o prijetnjama se projicira na određene države (Afganistan, Irak, nadalje po potrebi Sirija, Iran, …) kao one koje terorizmu i organiziranom kriminalu pružaju “bazu”, “toleriraju” ih, ili su naprosto “neuspjele” kao države – jer ne obavljaju policijske funkcije za zapadni svijet. Time se otvara igralište za vojne akcije, i zaista se dobiva međunarodna nestabilnost, od čitavih se zemalja stvara prostor za terorizam, te je opravdanje za vojnu alijansu uspješno priskrbljeno.

3. NATO pomaže stavljanju nacionalnih armija pod demokratsku civilnu kontrolu

To je eventualno moglo djelovati u nekim postkomunističkim zemljama, u kojima je novim vlastima trebao oslonac za demontažu vojnih hijerarhija formiranih pod ideologijskim i političkim utjecajem propalog suprotnog bloka. Ali nije u Turskoj i neće u Hrvatskoj, u kojoj je vojska uspostavljana ne iz neke komunističke armije, nego nasuprot njoj. K tome, Hrvatska je vojska bila i ostala pod i te kakvom civilnom kontrolom, koju su prije svega personificirali Tuđman i Šušak. To što ta politička kontrola nije bila demokratska, niti u duhu liberalne politike, NATO-u nikada nije smetalo.

Štoviše, uključivanje zemlje u nadnacionalnu vojnu asocijaciju – kompliciranije procedure, više aktera, više izgovora za političare da prikrivaju osnove i tokove odlučivanja, slabija preglednost – pojačava postojeće slabosti demokratske civilne kontrole nad vojskom: netransparentne odluke, nad-određene “sigurnosne” procjene kao njihovo opravdanje, manjkavu inspekciju okoliša, javnih nabava itd. Upravo aktualno petljanje i muljanje vodećih domaćih političara već o samom odlučivanju o ulasku u NATO, pa čak i o tome bi li se moralo raspisati referendum da je ispunjen ustavni uvjet o zahtjevu 10% biračkog tijela, pokazuje što nas čeka ako Hrvatska uđe u NATO: ono na što pristanu u tijelima zajedničkog odlučivanja hrvatski će političari prikazivati domaćoj javnosti “upakirano” – u dijelovima, iskrivljeno, kako bi se prikrile prave posljedice.

4. NATO ne donosi obavezu slanja “naših momaka” u svjetska krizna žarišta

To je zapravo podlo sročen argument, koji prikriva da bi međunarodna obaveza sudjelovanja u čuvanju mira trebala postojati, ali ne kroz vojni savez jedne posebne grupacije, nego na osnovi univerzalnog legitimiteta i pravila Ujedinjenih Nacija. Članice NATO-a čine tri od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti, koje su najodgovornije za to što je UN onemogućen u toj funkciji, što, dakako, dobro dođe kao “dokaz” da se bez NATO-a ne može riješiti nijedan slučaj teškog međunarodnog sukoba. To što članstvo u NATO-u ne povlači takvu obavezu muzika je za hrvatske uši, jer to je bio jedan od najčešćih razloga protivljenja ulasku Hrvatske u alijansu. Stoga ne treba žaliti zbog smanjenja postotka protivnika – barem onih koji su bili motivirani tim sebičnim razlogom. Jesu li se i u jesen i zimu 1991. protivili tome da druge zemlje pošalju “svoje dečke” da dođu “to stop the war in Croatia”?

Stvar je, međutim, u tome što NATO-ova navodna superiorna efikasnost u međunarodnim operacijama prikriva zbiljski nedostatak primjerenog međunarodnog mehanizma uspostavljanja i održavanja mira. U Bosni i Hercegovini, NATO je čekao više od tri godine, da bi se na kraju pokazalo kako se čekalo da se suprotne strane dovoljno iscrpe te, uz par završnih udara po “Srbima”, budu spremne za pregovore u kojima će se u nedogled zamrznuti teritorijalno-politički rezultati ratne podjele. Na Kosovu NATO nije ušao kopnenim trupama da zaštiti ljude tamo gdje se događalo stvarno nasilje, nego je komotno, na daljinsko upravljanje, lupao po pozadinskim ciljevima u Srbiji, bez obzira na to što je famozna “kirurška preciznost” svaki čas pogađala i civile, a “predmet zaštite” je dotle proživljavao masovno ubijanje i izbjeglištvo. Ruanda mu je posve “promakla”, a u Darfuru se čeka – što? Kompromis s interesima Kine? O dosadašnjim rezultatima intervencija u Afganistanu i Iraku, gdje je NATO pasivno gledao što čini njegova vodeća članica, da bi se potom na mala vrata ipak uključio, ne treba ni govoriti: dovoljno je pogledati samo učestalost ubijanja prije i poslije intervencije.

Ukratko, NATO svoju demokratsko-spasilačku ulogu glumi onda kada je to njegovim vodećim članicama u interesu, i glumi je prilično loše.

5. NATO doprinosi demokraciji svojih članica

Dovoljno je pogledati samo jednu zemlju pa da se vidi koliko stvarno vrijedi taj argument: Tursku. Ona je sve od Atatürkovih reformi pod nekom vrsti puzećeg vojnog udara. Oni koji turski slučaj smatraju izuzetkom (zbog graničnog položaja prema nekadašnjem Sovjetskom Savezu) trebali bi objasniti kako se onda u NATO-u, i to kao zemlja-suosnivačica, našao i Portugal, pod diktatorskim režimom, i bez ikakva geostrategijskog izgovora. Zaključak je jednostavan: Sjevernoatlantskom vojnom savezu potrebno je da pokrije određena područja, a narav unutrašnjeg režima je drugorazredna, sve dok je taj režim politički saveznik. Rušenje Caetanove (Salazarov nasljednik) diktature u Portugalu uslijedilo je dugo nakon ulaska u NATO, a da taj savez nije ničim pridonio ovom prevratu.

6. NATO doprinosi demokratizaciji u svijetu

Demokraciju se, kako pokazuju svi mogući slučajevi od Južne Amerike, preko srednje i istočne Evrope, do Afrike i Azije, kao niti liberalnu vladavina prava, ionako ne može izvoziti. Može se podržati vlastitu evoluciju različitih društava prema oblicima koji iziskuju demokraciju i vladavinu prava, ali se politički i pravni obrasci ne daju transferirati, a pogotovu ne nametati vojnom silom. I zemlje članice NATO-a, treba to priznati, tu su mnogo učinile – ali ne kao članice tog vojnog saveza, nego kao izvori raznih vrsta političke, obrazovne i ekonomske potpore, te podrške autonomnim akterima u društvima u postkomunističkoj ili postautoritarnoj transformaciji. Pogleda li se već spomenuti primjer Turske, vidjet će se da je postupnom oslobađanju od autoritarne dominacije vojske – s kojom je NATO decenijima mirno živio – pridonijela politika koju se često omalovažava kao “meku” i neodlučnu – politika Evropske Unije i njenih uvjeta za članstvo.

Ono gdje bi, u nedostatku boljega, i NATO-va vojna sila bila od koristi bilo bi zaustavljanje masovnog kršenja ljudskih prava putem ratnog ili quasi-ratnog terora. NATO, međutim, to ne čini ako nije u igri neki poseban politički interes. Poznata je, uostalom, duga tradicija politika sile i interesa njegove vodeće članice (SAD), u kojoj su ljudska prava figurirala samo kao jedno od sredstava ideologijsko-političkog ratovanja. Zbog toga se – i uz relativnu impotenciju ostalih članica za vanjsku politiku koja traži primjenu sile (pacificiranje ratnih sukoba i masovnog nasilja) – ne može očekivati da se NATO zaista angažira tamo gdje najviše treba kako bi se spriječilo masovno nasilje. Mnogi će diktatori i dalje uživati učinke znamenite izreke F. D. Roosevelta o nikaragvanskom diktatoru Somosi: “he may be a son of a bitch, but he is our son of a bitch”.
7. NATO olakšava pristup Evropskoj Uniji

Nema nikakve potvrde za tu tvrdnju. Dapače, nekoliko zemalja članica EU (Finska, Švedska, Irska, Austrija) nisu članice NATO-a niti to kane postati (a članica NATO-a Norveška odbija članstvo u Uniji). Moglo bi se prigovoriti da su to sve “stare” članice (premda su neke u Uniju ušle decenijima nakon njenog osnivanja). No, niti članice iz najnovijeg vala, Malta i Cipar, nisu u NATO-u, a Malta je, dapače, i napustila “partnerstvo za mir”, a da to njenom članstvu nije nimalo naštetilo.

8. NATO i svjetski mir

Ovako zamašna tema zaslužuje koju riječ više: Mogućnosti globalnog sukoba dadu se zamisliti – ali to ne znači da bi u njemu trebalo biti na jednoj strani, odnosno da bi Hrvatska ili bilo koja druga zemlja trebala biti u bloku sa Sjedinjenim Državama. Uzmemo li ipak, više fantastički nego hipotetski, da do sukoba velesila i dođe, on bi prije svega bio svojevrsna obnova hladnog rata, ovaj put u trojnom postavu (s Kinom kao novom partnericom uz SAD i Rusiju), i tu članstvo nekakve Hrvatske u nekakvom vojnom savezu ne znači ništa za ovu zemlju, kao što ni nekadašnjoj Jugoslaviji u najmanju ruku nije štetila njena nesvrstanost. U odnosu na ovu regiju, špekulira se (i vrlo malo dokazuje) o prisutnosti Rusije na Balkanu kroz bliskost sa Srbijom, ali ni traga o tome da bi ta “prisutnost” imala vojnu komponentu i predstavljala sigurnosnu prijetnju. Štoviše, interesi Rusije su ponajviše vezani uz ono iz čega ta država u najvećoj mjeri crpi ekonomsku i političku snagu – ovisnost Evrope o njenim fosilnim gorivima, te sljedstveno uz nesmetan pristup evropskom tržištu; vojni konflikt je sve prije nego pogodan za takve interese. K tome, i kada bi taj sukob došao u vruću fazu – bi li bilo više koristi ili štete od bivanja “predziđem” zapadnog saveza? U nekoj science-fiction zamisli o tom sukobu, zemlje na liniji fronte – Hrvatska i Srbija – bile bi ili poprište najvećeg razaranja, ili permanentni vojni logor u kojem bi civilne ekonomske aktivnosti poput turizma, inovativnih usluga i ostalih blagodati civilizacije bile na dugi rok suspendirane.

Uostalom, koje bi se sve metode rabile u takvim sukobima ostaje otvoreno. Nedavni prijedlog petorice visoko rangiranih penzioniranih generala o usvajanju “prvog nuklearnog udara” kao prihvatljive metode može se olako otpraviti kao nešto što nije poteklo iz NATO-vih oficijelnih struktura, niti se službeno razmatra kao opcija, ali ostaje činjenica da su ti ljudi donedavno bili u najvišim krugovima donošenja vojnih odluka i da se NATO nije javno ogradio od takve mogućnosti. NATO-vi advokati će brzo dodati kako taj prijedlog nije uvršten na dnevni red nedavnog summita u Bukureštu, niti je uopće bio predmet oficijelnog razmatranja. No, znajući da nema vojne strategije bez tajnih planova, nemamo razloga za miran san.

Međutim, valja napomenuti da je taj prijedlog, čak i uza svu odioznost njegove ratoborne “logike”, daleko pošteniji od hrvatskih načina zagovaranja NATO-a: on prvo iznosi aktualne prijetnje i opasnosti (kako ih njegovi autori vide), potom nastoji pokazati po čemu postojeće obrambene i sigurnosne institucije nisu dorasle tim prijetnjama, pa iz toga izvode razloge za svoj prijedlog. Za razliku od hrvatskih zagovornika NATO-a, koji polaze od toga da treba ući u taj savez, pa tek potom izvlače svoje slabašne “razloge”.

9. nema NATO baza

Da, nema baza koje formalno pripadaju NATO-u. Postoje samo domaće baze dane na korištenje NATO-u. Što bi, s oproštenjem, rekli Splićani – nije govno, nego se posra’ pas. Iskustva zemalja-članica s takvim bazama pokazuju da one ili neki njihovi značajni dijelovi postaju s vremenom potpuno nedostupne domaćoj civilnoj kontroli. Problem se otkrije tak kad izbiju teške i zadugo nepopravljive štete, poput zagađenja lokalnih vodonosnika.

10. nema NATO trupa, nego nacije slobodno odlučuju o angažmanu trupa

I opet formalno točno. Trupe kojima raspolaže NATO dolaze iz nacionalnih armija. Ali, zemlje članice nemaju samo različite interese, nego i različitu težinu. Pored Sjedinjenih Država, kao neprijeporno dominantne države, postoji i neformalna liga A, koju čine zemlje čije privrede imaju i krupne investicije u trećim zemljama te stoga i ekonomske interese i úloge u eventualnim konfliktnim područjima, koje mogu nešto profitirati od vojnih intervencija. A postoje i zemlje iz lige B, koje, s jedne strane, ne mogu imati udjela u dobitima međunarodnih intervencija, a s druge će još zadugo biti bar dijelom ovisne o potporama razvijenijih, pa će im se, bez obzira na formalni “konsenzus” odlučivanja u NATO-u (koji, usput rečeno, nije metoda demokratskog odlučivanja), moći “zavrtati ruke” i nametati poželjne odluke. Dovoljno je usporediti držanje zemalja iz “stare” i “nove” Evrope (u terminima donedavnog američkog rat(obor)nog ministra Rumsfelda) u odnosu na dosadašnje intervencije.

Ova dva “razloga” – o bazama i trupama koje jesu/nisu NATO-ve – izvrsan su primjer poznate taktike “cijepljenja” javnosti protiv nepoželjnih shvaćanja: Ako se ne želi da javnost usvoji neželjeno gledište, propagandisti sami puste u optjecaj njegovu “razblaženu” (to će reći, simplificiranu i namjerno glupavo sročenu) verziju, pa onda lako poentiraju protiv njega.

11. NATO pruža kolektivnu zaštitu

S time se politički manipulira. SAD su teroristički udar 11.9.2001. proglasile ratnim napadom i tražile aktiviranje odredbe o kolektivnoj obrani, a samo je nevoljkost evropskih članica – a ne očevidna lažnost same tvrdnje – spriječila da to ne postane casus belli. Turska pak zaštitu nije dobila kada ju je tražila zbog mogućih raketnih represalija Iraka uoči američkog napada. Ako se i na te odluke primjenjuje konsenzus, bilo tko može opstruirati kolektivnu obranu, što baš nije neko jamstvo sigurnosti. Ako se pak (faktički, iza zavjese) ne odlučuje konsenzusom, ostaje ili većinsko odlučivanje ili pritisak jačih na slabije, pa onda članice ipak mogu biti uvučene u rat protiv volje svojih demokratskih tijela. Ukoliko pak i u tome prevladavaju kojekakvi partikularni interesi – gdje je onda uopće ta kolektivna obrana, ako bi ikada zaista bila potrebna?

12. NATO donosi ekonomske koristi – jeftiniju obranu i strane investicije

Glede “obrane” – da, ako se procjene obrambenih troškova nacije prave po maksimalističkoj – uglavnom ideologijski i iracionalno pravdanoj – projekciji prijetećih opasnosti. Izborom “kolektivne obrane” kroz NATO nacija se fiksira upravo uz opciju po kojoj je vojna sila bitan faktor sigurnosti, dakle opciju maksimalne potencijalne konfrontacije, i zamrzava vojne troškove na najmanje 2% BDP-a, samo što navodno ekonomizira troškovima u sprezi s drugim članicama. Odriče se drugih, realističnih i daleko jeftinijih, a dugoročno i daleko sigurnijih opcija, kao što su uzajamno smanjivanje prijetnji među susjedima, do, u konačnici, uzajamno kontrolirane demilitarizacije. K tome, podvrgava se nadnacionalnim sigurnosnim procjenama i strategijama, pa poput Slovenije plaća za zaštitu zračnog prostora, a da nitko ne zna od kojih i čijih ugroza (austrijskih? mađarskih? ili možda hrvatskih, premda je Hrvatska, eto, NATO-u prihvatljiva kao članica?). S druge strane, tko će doista štititi nacionalni zračni prostor od preletā avionā s otetim ljudima koje će i bez optužnice, i bez istrage, i bez pravosudnog postupka u nekoj evropskoj ili trećesvjetskoj ekspozituri američkih mučionica cijediti dok ne priznaju da su teroristi?

Još je bolji “argument” kako članstvo u NATO-u i njegova “sigurnost” čine zemlju privlačnijom za strane investicije. Već se više od 10 godina procjenjuje krediti “rejting” Hrvatske, konkurentnost njenog tržišta i uvjetā poslovanja na njemu – i od 1990-ih godina nikada nije ukazano na to da bi zapreku priljevu stranog kapitala predstavljala vojna nesigurnost. Ali je zato nađeno obilje drugih razloga da strane investicije zaobiđu Hrvatsku, od opstruktivne i koruptivne birokratiziranosti postupaka, pa do toga da su hrvatski partneri nepouzdani platiše, jer je to prije svega i sama hrvatska država. NATO, eto, nije samo povod za niz prozirnih laži, nego već i prije stupanja Hrvatske u nj služi i za prikrivanje zbiljskih svinjarija, koje s vojno shvaćenim prijetnjama i sigurnošću blage veze nemaju.

13. protivnici NATO-a ne nude alternativu

Još jedan prljav argument: Pobornici NATO-a nikada se nisu potrudili pokazati da postoji problem kojemu treba naći rješenje, pa bi se, ako to nije NATO, protivnici, kao, morali potruditi oko nekog drugog rješenja. Kolikogod pobornici vrdali s “novim licem” Sjevernoatlantskog saveza, nitko ne osporava da je to (i) vojni savez, a njegov vojni karakter nije tek jedna od “sastavnica”, nego njegova bit. Uklonite ono vojno, i od NATO-a ostaje tek simbolika. Prema tome, ako nam je NATO potreban kao rješenje nekog problema, to bi valjda bio problem koji se sastoji u vojnim i njima srodnim ugrozama. Gdje su one? Gdje su kompetentne analize eventualnih opasnosti koje prijete Hrvatskoj? Umjesto toga, dobivamo više-manje konstantno dramatiziranje političkog cirkusa u susjedstvu, pri čemu su sve susjedne i obližnje zemlje osim Srbije ili u NATO-u ili pod međunarodnom kontrolom, ili neutralne. O Srbiji pak nema niti jedne ozbiljne vojno-političke analize koja bi pokazala koji su prevladavajući sigurnosno relevantni politički interesi i snage, koje su njihove orijentacije i moguća djelovanja, a koji odnosi s vanjskim okruženjem, te konačno, konkretno, koliki su srbijanski vojni efektivi i izgledni načini njihove upotrebe.

Opće “stručne” analize bolje je i ne spominjati. Osim knjižice Vlatka Cvrtile, koji se je jedini potrudio dati razloge za i protiv (premda i sam nekritički preuzima neke polazne zasade iz NATO tabora), teško je razlučiti akademsku publicistiku od kurentne Vladine “komunikacijske strategije”; i u jednoj i u drugoj uzimaju se kao polazište postavke koje bi tek trebalo dokazati, a izričaj se svodi na čak i prilično nemušto prepisivanje i prepričavanje NATO-vih dokumenata za javnost. Začinjeno, dakako, ponavljanjem priča o međunarodnim opasnostima koje nam prijete, te dijeljenjem lekcija domaćoj javnosti kako nije informirana.

Ukratko, protivnici NATO-a nude i te kakvu alternativu: demilitarizaciju načina mišljenja i pristupa međunarodnoj i regionalnoj politici.

izvor: ZaMirZine

8 komentara na “Trinaest lažnih razloga za NATO”

  1. Anonimno napisao:

    j… vas radionice i udruge koje kradu kolačiće. Zašto ovo ne komentirate ili barem pročitate…
    Zar vas priječi samo razlog da treba truda????!

  2. Pro-NATO napisao:

    Npr. zato što je taj tekst paranoično pretjerivanje i karikiranje stvarnosti do nerazumne mjere. Ili recimo zato što ovo nije objektivno jer postoji najmanje isto toliko razloga ZA NATO.
    Nema tu apsolutne odluke, sve je samo stvar procjene i kompromisa.

  3. Anonimno napisao:

    Ajde napiši mi barem tri razloga zašto da nato, pa ako ti ih ne mogu bez ikakvih problema pobit i ja ću su počet zalagat za NATO. Izazivam te da argumentirano izložiš koje su koristi za Hrvatsku za NATO.

    Napiši također argumentirano što je tu pretjerivanje i karikaranje stvarnosti.

  4. Anonimno napisao:

    bez obzira na sve,mislin da je potreban referendum

  5. dandjelo napisao:

    Konačno da netko priznaje da nema razloga za ulazak u tu soldatesku…

    1. tomcub napisao:

      a neće nam ne niš bit, ča se toliko bojite nato-a, ako padne bomba u sloveniju i tako nam je svejedno <- to je moje zdravoseljačko razmišljanje

  6. dandjelo napisao:

    moderator, DAJ BRIŠI OVE GLUPOSTI, neželjne argumentirane rasprave. živi si ti tamo di živiš, a pusti ljude kažu što to VALJA S NATOOM,

  7. dandjelo napisao:

    :-)

Komentiranje je onemogućeno.

Komentari
Najčitanije u 7 dana
Anketa

Jeste li zadovoljni dijelom proračuna o kojem odlučuju građani


Pogledaj rezultate

Prethodne ankete

Najčitanije u 30 dana

© iPazin.net portal 2001. - 2019.