Stotinu hrvatskih obrtnika iz svih krajeva zemlje nositelji su znaka “tradicijski obrt” ili “umjetnički obrt” (neki i oba) koje dodjeljuje Hrvatska obrtnička komora. Među njima su samo trojica iz Istre: lončar Masimo Jenkel iz Labina, zlatar Gjon Lekaj iz Umaga, te keramičar Nenad Matković iz Poreča. Što znače ti znakovi, od kakve su oni koristi njihovim nositeljima, kako se dobivaju, i zašto ima tako malo nositelja znaka tradicijskog ili umjetničkog obrta iz Istre?

Pogledajmo najprije popis zanimanja odnosno naziva obrta koji su dosad zaslužili takav znak. Među njima su, primjerice: urar, konzervator, knjigoveža, zlatar, kamenoklesar, lončar, keramičar, staklar, proizvođač suhomesnatih proizvoda, izrađivač šešira, galanterist, češljar, pećar građevinar, soboslikar i frizerka… Na popisu Hrvatske obrtničke komore točno ih je 100, i prema nazivima vidimo da tu nisu u pitanju samo “stari zanati”, već je raspon zanimanja širok, i svatko od nas će se u bližem susjedstvu sigurno domisliti barem nekoliko majstora, od kovača i stolara do vinara i pršutara, koji bi zasluživali biti na ovoj top-ljestvici.

Prestižno, ali bez pogodnosti

Dodjeljivanje znaka tradicijskog odnosno umjetničkog obrta regulirano je posebnim pravilnikom, a otvorena je namjera Hrvatske obrtničke komore da programom dodjele tih znakova potakne i druge, prije svega državu, županijske i lokalne samouprave, te posebno turističke zajednice, da pomognu očuvanju, njegovanju i prepoznatljivosti obilježja tradicijske obrtničke odnosno umjetničke kulture, te da “u tom smislu nositeljima znaka omoguće razne pogodnosti”.

I iz ovih obrazloženja raste spoznaja da u našem kraju imamo vrsnih majstora koji njegovanjem rijetkih i autohtonih obrta sigurno zaslužuju takav znak, ali je zato i čudno što u Istri takvih nositelja nema više. Zato smo se s nekoliko pitanja o praksi kandidiranja i dodjeljivanja ovih znakova istarskim obrtnicima obratili istarskoj Županijskoj obrtničkoj komori odnosno njenom predsjedniku Mariju Paliski.

Paliska veli da su “tradicijski obrti oni za koje je potrebno posebno poznavanje zanatskih vještina i umijeća u obavljanju djelatnosti. Obavljaju se pretežnim udjelom ručnog rada, a tehnikama proizvodnje i rada, namjenom i oblikom oslanjaju se na obrasce tradicijske kulture, pa u tom smislu mogu simbolizirati lokalni, regionalni ili nacionalni identitet. Umjetnički obrti su obrti koji se odlikuju proizvodima i uslugama visoke estetske vrijednosti, dizajnom, likovnim i drugim rješenjima uz naglašenu kreativnost i individualnost majstora obrta odnosno umjetnika”.

Nužna konkretna potpora zajednice

Dobivanje odnosno isticanje znaka tradicijskog ili umjetničkog obrta njegovom nositelju dakle donosi priznanje izvrsnosti rada odnosno njegove vještine i umijeća, te priznanje posebne vrijednosti njegovog proizvoda, kaže Paliska.

Ključ je, izgleda, u tretmanu obrtnika koji nosi takav znak u njegovoj lokalnoj zajednici. Paliska kaže: “Znak tradicijskog ili umjetničkog obrta trebao bi omogućiti nositeljima poseban položaj kod jedinica lokalne samouprave i turističkih zajednica kako bi pomogli očuvanju, njegovanju i prepoznatljivosti obilježja tradicijske, odnosno umjetničke kulture, te da u tom smislu nositeljima znaka omoguće razne pogodnosti, primjerice objavom u promotivnim materijalima, povoljnijim izlaganjem u svim prigodama, korištenjem tradicijskih proizvoda kao prigodnih protokolarnih poklona, pa sve do smanjenja zakupnina, taksi i slično”. Bilo bi svakako korektno da se obrtnici, jednako kao i zaslužni umjetnici, sportaši ili uglednici drugih zanimanja, također mogu nagraditi nekim povlasticama u sredini u kojoj žive i rade.

Zahtjev za dobivanje znaka tradicijskog ili umjetničkog obrta je međutim čin individualne volje svakog obrtnika. Obrtnička komora Istarske županije samo upoznaje članove s mogućnošću i postupkom njegovog ishođenja, te nositelje takvog znaka promovira, kaže Paliska.

glasistre.hr