– Koja je formula dugogodišnje uspješnosti Kamena?
Prvo čovjek mora odbaciti egoizam, misliti na firmu u kojoj radi 99 posto, a jedan posto na sebe. To je broj jedan. Drugo je sloga u firmi.

– Zašto je trebalo skoro 12 godina za koncesiju za kamenolom u Dalmaciji? Muči vas i rudarska naknada.
– Za 2010. smo rudarsku naknadu platili deset milijuna kuna, što je bilo povećanje od 6,1 put u odnosu na 2009., i to za istu ili nešto veću proizvodnju. Putem
HUP-a i HGK-a je sva kamenarska industrija uspjela doći do smanjenja. Rudarska naknada se obračunava po kriteriju zauzetosti terena i po kubiku izvadenog materijala. Zauzetost terena su nam smanjili za 60 posto pa ćemo umjesto lanjskih 2,7 milijuna platiti 1,1 – 1,2 milijuna kuna. Proizvodnja nam raste pa ćemo u apsolutnoj vrijednosti platiti više.

U 2004., nakon izbora, Ministarstvo zaštite okoliša počelo je donositi nove zakone. Po starom rudarskom zakonu procedura je bila relativno jednostavna. Ništa se ne može raditi ako to nije u prostornom planu. Skoro nigdje nije bilo prostornih planova. To je bila najveća zapreka. Onda trebaš ekološku studiju i za vadenje jedne kile kamena, a ona košta minimalno 150 tisuća kuna. Treba dobiti i brojne suglasnosti, od ministarstava šumarstva i kulture do HEP-a i drugih, čega ima strahovito puno. Onda se traži lokacijska dozvola. Nakon što smo ostvarili sve uvjete za lokacijsku dozvolu, trebalo nam je više od godinu dana da je dobijemo. Nadam se da će se to pojednostaviti i da će se ta agonija riješiti. Ili mi daj da radim ili reci da ne mogu.

– Vadenje kamena u javnosti ima dosta negativnih konotacija. Što činite za zaštitu okoliša?
– Postoji negativan odnos prema kamenu, što je nepošteno. Mi ne zagadujemo. Napraviš rupu i kada to završimo – danas imamo i sijačice i bagere i drobilice –
možeš to izravnati da bude ljepše nego što je bilo prije. U samom kamenu nema ni trunke otrova. Nema arsena, nema žive, nema fosfora, nema sumpora, nema
niš’. Trebalo bi napraviti skalu zagadivača. Neka se uzme 10-ak stručnjaka, inženjera, rudara, geologa, kemičara i poljoprivrednika, zatvorite ih u jednu sobu na jedan ili dva tjedna i neka naprave skalu od jedan do pet ili deset. Uvjeravam vas da bi Kamen Pazin bio na začelju ili ne bi ni bio na toj skali. Mi u svim  kamenolomima imamo spremnike za ulje koje se mijenja u utovarivačima, i to postoji već 20 godina. Nabavili smo i filtre, istina, za rad u podzemlju. Svaki
filtar košta 29 tisuća eura. Filtar zadržava 99 posto ugljičnog monoksida, koji je vrlo otrovan plin, zadržava 98 posto čade i hidrokarbonata, i za 20 posto smanjuje buku. U podzemlju – u Kanfanaru i Korenićima – možemo isključiti ventilatore i ići unutra s tim strojem i ništa se neće desiti. Kako je rekao inženjer Cotman, može se disati zrak iz auspuha.

– I u recesiji Kamen zapošljava nove radnike. Kako to?
– Neću se puno hvaliti jer može sutra ići po zlu. Ove smo godine zaposlili 15-ak ljudi, pretežno u proizvodnji, a proširili smo i kadrove u prodaji. Zaposlili smo točno onoliko ljudi koliko nam treba, pa i nešto više, jer imamo puno posla. Posao smo našli vani, a ne doma, izvozimo 90 posto proizvodnje. Sada imamo oko 380 zaposlenih. I dalje ćemo pomalo zapošljavati i pomalo će nam rasti proizvodnja i realizacija. Nisam htio reći brojke, ali one su pozamašne. Za prvih šest
mjeseci 2011. prihod nam je rastao više od 25 posto. U zadnje dvije godine investirali smo više od pet milijuna eura u pilanu. Dobili smo nagradu kao najuspješnije poduze će za 2010., a nismo puno porasli u ukupnom prihodu, ali smo smanjili troškove zahvaljuju ći novim strojevima i ljudima u komercijali koji su našli posao.

Glas Istre, 29. srpnja 2011.