U ponedjeljak ću ponovo krenuti u prvi razred osnovne škole. Ovaj put kao pratitelj, jednom rukom noseći pretešku sinovljevu torbu te prisjećajući se vlastitih ugodnih i manje ugodnih dačkih uspomena. Na putu do školskog dvorišta zapitat ću se o smislu ustanove u kojoj provedemo četvrtinu prosječnog ljudskog vijeka.

Sa školstvom, sustavom koji sporo evoluira, lako se ne složiti u nekim pitanjima. No, postojanje drugačijih stavova zapravo je posve normalno jer je školstvo kompromis koji pokušava biti što bliži općeprihvaćenim društvenim normama. Jedno od takvih spornih pitanja je školski vjeronauk. Neovisno o tome jeste li uvjereni ili deklarativni kršćanin, agnostik, ateist ili pripadnik druge vjeroispovijedi, vjerujem da u svakoj od ovih društvenih grupacija postoje različita mišljenja.

No, uglavnom se sve svodi na dva dominantna videnja: jedni vjeronauk u državnim školama pravdaju baštinom zapadnog civilizacijskog kruga, slobodom vjeroispovijesti i činjenicom da je riječ o izbornom predmetu, dok ga drugi odbacuju kao diskriminaciju, prisilu i uvodenje Crkve u svjetovnu ustanovu, odnosno smatraju ga anakronizmom. Premda vrednote kršćanstva iznimno poštujem, u ovom me slučaju zapravo zanimaju tek dvije stvari – praksa, zakon i Ustav.

Ustvrdimo li da je vjeronauk izborni predmet, tada moramo znati i da se u osnovnoj školi zapravo ta izbornost svodi na vjeronauk ili ništa. Dakle, “izbor” je poprilično sužen. Alternativa vjeronauku jest pustiti sedmogodišnjake da lutaju hodnicima ili – u boljim osnovnim školama, u koje vjerujem da spada i ona u koju ću se zaputiti u ponedjeljak – da budu dio organiziranog boravka u knjižnici. Zanimljivo je da protivnici školskog vjeronauka nisu samo pobornici svjetovne države, već i oni koji smatraju da bi vjeronauk u župama bio kvalitetniji i ozbiljniji.

Stoga, ne mogu ne spomenuti i vlastita iskustva školskog vjeronauka, kao i sva ona učenička svjedočanstva koja su tijekom godina stigla do mene, a koja govore da je školski vjeronauk, uz zasigurno brojne iznimke, u suštini pao na ispitu odgoja i obrazovanja. Paradoksalno, predmet na kome bi učenici trebali stjecati samodisciplinu, u praksi se pretvorio u ludovanje, nakon kojeg samo oni koji su najviše pretjerali ne zabilježe peticu. Tako je bilo kada su ga uvodili početkom devedesetih, a ni danas nije mnogo bolje.

Pustimo moguću diskriminaciju i neravnopravnost manjine učenika koja ne može ostvariti drukčiji vjerski ili etički odgoj; krajnji pravni argument – a to je najviši i temeljni zakon ove države – Ustav i dalje stoji. U članku 41. piše: “Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države”. Dakle, otkud vjerska
obilježja i nauk u državnim školama? Na temelju ovoga i još niza drugih ustavnih članaka jedna skupina gradana već desetljeće pokušava na Ustavnom sudu osporiti
ustavnost zakona na kojem se temelji vjeronauk. Riječ je o Zakonu o potvrdivanju Ugovora izmedu Svete Stolice i RH o suradnji na području odgoja i kulture iz
1997. godine. Ustavni sud se početkom ove godine proglasio nenadležnim za osporavanje medudržavnih ugovora, premda je meta podnositelja prijedloga o
neustavnosti bila doneseni zakon, a ne medudržavni ugovor.

Zaista, kratak je bio put od ateističkih ometanja i marginalizacije religijskih osjećanja u socijalizmu do religiozne indoktrinacije u javnim odgojnim ustanovama u današnjem nacionalkapitalizmu.

Glas Istre