Koristimo kolačiće kako bi vam pružili najbolje moguće iskustvo korištenja web stranica. Kolačići su male tekstualne datoteke koje se pohranjuju u korisnikovu pregledniku. Većina kolačića sadrži jedinstveni identifikator koji se naziva ID kolačića: niz znakova koje web-lokacije i poslužitelji povezuju s preglednikom u kojem je pohranjen kolačić. To web-lokacijama i poslužiteljima omogućuje da razlikuju preglednik od drugih preglednika koji pohranjuju različite kolačiće te da pomoću jedinstvenog ID-a kolačića prepoznaju pojedinačne preglednike.
Kada komentirate, ako odaberete tu opciju, vaše ime i prezime i e-mail adresa spremit će se u kolačiću. Kada ponovno poželite komentirati, obrazac za komentiranje će se ispuniti s tim podacima. Trajanje tog kolačića je godinu dana.
Ako imate korisnički račun na iPazinu, prilikom prijave postavit ćemo privremeni kolačić kako bi znali da li vaš internet preglednik prihvaća kolačiće. Taj kolačić ne sadrži osobne podatke i nestaje čim zatvorite preglednik.
Kada se prijavite s korisničkim računom postavit ćemo nekoliko kolačića kako bi u njima sačuvali informaciju o vašoj prijavi i vaše postavke prikaza. Ovi kolačići traju dva dana, a postavke prikaza traju jednu godinu. Ako izaberete „Zapamti me“, kolačić s informacijom o vašoj prijavi trajat će dva tjedna. Prilikom odjave kolačić s informacijom o vašoj prijavi se briše.
Nakon četrdeset godina ponovno se istražuje podzemlje Pazinske jame. Zagrebački su se ronioci jučer u pratnji domaćina iz Speleološkog društva Istra spustili u ponor i zaronili kroz sifon prema Mitrovom jezeru.
Hm, iza najave “Zaron kroz sifon Mitrova jezera” očekivao sam nešto drugo, a ne samo najavu akcije čiji se rezultati još ne znaju… No, moram ovdje citirati dio mog razgovora s Mitrom Marinovićem, objavljen u sklopu feljtona “Jules Verne i Pazinska jama” u Glasu Istre 1998. godine (razgovor sam vodio desetak godina prije, ali nisam uspio pronaći originalni, tada objavljeni članak). Evo citata:
“Kad je 1975. godine u Pazinu osnovano speleološko društvo, jedan od prvih zadataka i izazova koje su pred
sebe postavili pazinski speleolozi bilo je istraživanje Pazinske jame. Krećući tragom Jules Verneovih junaka,
željelo se utvrditi ima li mašta ovog pisca veze sa stvarnošću, s tajnama pazinskog i istarskog podzemlja koje
tek čekaju da budu otkrivene. U suradnji s pulskim Klubom za podvodne aktivnosti, organizirana je velika
istraživačka akcija koja je za cilj imala: pronaći u dnu prvog podzemnog jezera u Pazinskoj jami, “Martelovog
jezera”, otvor kroz koji voda otječe dalje u podzemlje. Mislilo se čak i na službu motrenja uzvodno uz korito
Pazinčice, koja je trebala upozoriti na eventualnu promjenu vodostaja. Ronjenje u Jami obavljeno je 24. kolovoza 1975. godine. Sa splavi postavljene na površini jezera, ronioci su vezani konopcem silazili pod vodu. Prvi je ronilac pretraživao početak jezera; drugi je dosegnuo trideset metara dubine i dalje se nije usudio jer je to najveća dopuštena dubina ronjenja u uvjetima nikakve vidljivosti kakvo su tada u Jami vladali. Treći je ronilac otkrio pukotinu u istočnoj stijeni, ali ju četvrti nije mogao ponovno pronaći. Peti je na redu bio Mitar
Marinović, s kojim sam prije desetak godina razgovarao o događajima koji su uslijedili.
S posuđenim, napola ispražnjenim uređajem za ronjenje (jer nije, budući da se akcija otegla, mislio da će uopće doći na red za ronjenje), Marinović se spustio pod površinu jezera, i odmah, na dubini od deset metara, naišao na pukotinu. Bio
je to kanal širine oko dva metra, kroz koji je strujala toliko mutna voda da se ni uz svjetlost jake baterijske
lampe nije mogla odčitati dubina s dubinomjera što ga je nosio na ruci; dubinu su stoga mjerili prema dužini
konopca. Krenuo je tim tunelom, više se oslanjajući na opip nego na vid, i kad je naišao na otvor u svodu tunela,
uspeo se njime. Odjednom je osjetio da mu ruka, koju je pružao pred sebe, više nije u vodi; izronio je i ugledao
– podzemno jezero i pećinu. “Od sreće sam tada vrisnuo”, kaže Marinović, prisjećajući se da od uzbuđenja uopće
nije zapamtio detalje poput toga je li ispustio ventil za disanje iz usta, kad su ga pitali kakav je zrak u toj
podzemnoj pećini. No zato je dobro osmotrio svoje podzemno otkriće: procijenio je da je jezero dugačko 12-13 metara, i da se nakon njega pećina nastavlja krivudavim tunelom koji se pruža udesno od jezera. Dalje nije mogao, jer je pedeset metara dugačak konop kojim je bio privezan za splav već bio do kraja zategnut, pa se vratio natrag. Čim je izronio, radosnom je vikanjem izvijestio o svom otkriću, a Drago Opašić – Bill, koji je s ostalim čekao na splavi, odmah je novo jezero i pećinu krstio imenom njegova pronalazača – dao joj je ime “Mitrova pećina”. Mitar Marinović ostao je do današnjih dana, uz fiktivnog književnog junaka Mathiasa Sandorfa, jedini koji je vidio nastavak Pazinske jame, njeno drugo podzemno jezero i drugu pećinu koja se nastavlja u nepoznato.”
Što je tu bitno u kontekstu ovog današnjeg istraživanja? Mitar Marinović nije preronio cijeli sifon, koji se dalje s jakom vodenom strujom nastavljao koso prema dolje, već je nakon 20 metara našao “odušak” prema gore; taj odušak ga je doveo do Mitrovog jezera. Ako naši ronioci danas slijede glavni vodeni tok, neće doći do Mitrovog jezera, nego do nečeg sasvim novog i nepoznatog!