Vesna Rusijan Ljuština – ravnateljica pazinskog vrtića “Olga Ban”, psihologinja, predavačica na pulskom sveučilištu, Unicefova mentorica u programu “Stop nasilju medu djecom”, članica Društva psihologa Istre i drugih udruga koje se bave djecom i mladima sudjelovala je u intervjuu Glasa Istre nedjeljom.

Svake godine roditelji muku muče da upišu dijete u vrtić jer nema dovoljno slobodnih mjesta. Kako riješiti ovaj problem?
– Na sreću, u vrtiću u kojem ja radim za sada nemamo taj problem. U gradovima gdje taj problem postoji treba planirati otvaranje novih vrtića te poticati i raznovrsne privatne inicijative u predškolskoj djelatnosti, a osim privatnih vrtića moguće je organizirati različite vrste dječjih igraonica.

U jednoj smjeni s 20-30 djece rade samo dvije odgajateljice. Je li u takvim uvjetima uopće moguće odgajati djecu?
– Moguće je, ali je pitanje s kojim rezultatima. Ukoliko u jednoj skupini ima do 20 djece
onda odgajatelji mogu pristupiti svakom djetetu kao individui i pratiti sustavno sva područja njegovog razvoja. No, ako se u skupini nalazi više djece, tada odgajatelji moraju mijenjati metode rada. Dominirat će zajedničke aktivnosti, a manje individualni
rad s djecom.

Koliko još roditelja doživljava vrtić tek kao mjesto gdje će ostaviti djecu na čuvanje? Koliko se cijeni posao odgajatelja?
– Ima roditelja kojima je najvažnije da su djeca u vrtiću sigurna, na čistom, dobro  nahranjena, da odspavaju poslije ručka te da se znaju ponašati u grupi vršnjaka. No, sve je veći broj roditelja i odgajatelja koji razumiju da je razdoblje ranog razvoja djeteta iznimno važno za razvoj svih njegovih potencijala. Dobar odgajatelj mora biti inteligentan, kreativan, odgovoran, aktivan, komunikativan, emocionalno stabilan, jednom riječju: kompetentan. A takvog i roditelji cijene.

Smeta li odgajateljicama što ih se zove “teta”?
– Naziv “teta” već se udomaćio u našoj vrtićkoj svakodnevici. On je pogrešan, ali je praktičan. Djeca će se lakše obratiti s “teta” nego s “odgojiteljice”. Podržavam stav da se medu nama odraslima ne koristi termin “teta” već “odgajateljica”.

Jesu li danas zbog odnosa roditelja, djeca po ponašanju ili potrebama drukčiji od generacija mališana prije deset ili više godina? Vidite li sada više tuge ili sreće u njihovim očima?
– Ranije su roditelji bili medusobno sličniji, a i odgojiteljice se nisu toliko medusobno razlikovale u načinu kako odgajaju djecu. Općenito govoreći, roditelji imaju sve veću potrebu zaštititi svoje dijete u čemu se može prepoznati nepovjerenje u institucije i društvo. To može biti pogrešno jer može rezultirati dječjom nesigurnošću i nesamostalnošću. Meni nedostaje kod današnje djece bezbrižnost i razigranost na otvorenom prostoru, pogotovu u šumama, na livadama, u vrtovima… a i redovito uključivanje djece u obiteljske svakodnevne praktične aktivnosti.

Djeca s posebnim potrebama trebaju imati prvenstvo pri upisu u vrtićima, ali tome uvijek nije tako. Što roditelji trebaju poduzeti u tom slučaju?
– Pojedini vrtići u Istri nemaju adekvatan broj i vrstu stručnjaka koji su potrebni da bi se primilo neko dijete s posebnom potrebom. Zahvaljujući novim pedagoškim standardima ravnatelji ustanova mogu argumentirano zahtijevati zapošljavanje ili angažiranje potrebnog stručnog kadra. U interesu je kako djece s posebnim potrebama tako i zajednice
da se rješavanje tih zada ća ne odgada.

Jednom ste istaknuli da u manjim sredinama nedostaje stručnjaka za rad s djecom, a da Istra ima novaca za financiranje mobilnog tima samo što to ne čini.
– Moja je procjena da u Istri možemo osnovati i financirati jedan mobilni tim stručnjaka (pedopsihijatara, kliničkih psihologa, psihoterapeuta, defektologa, logopeda,  fizioterapeuta…) koji bi pod vodstvom jedne istarske institucije ili agencije, prema  utvrdenoj potrebi i usvojenom planu, upućivao stručnjake na teren. Nažalost, u ovome trenutku veća je potreba za stručnjacima navedenih profila nego što ih imamo na području Istre.

Pazinski Dječji vrtić Olga Ban ističe se kao primjer dobre prakse u radu s djecom s posebnim potrebama. Kako ste u tome uspjeli?
– Dobrom voljom i znanjem. Htjeli smo da se sva djeca i obitelji s našeg područja ovdje osjećaju prihvaćenima, da ovdje svi zaista budu doma. Primili smo u našu ustanovu svako prijavljeno dijete s teškoćom u razvoju ili posebnom potrebom. Nakon razdoblja prilagode i rane opservacije djeteta u vrtiću, timskom suradnjom i s vanjskim stručnjacima, definirali smo stvarne mogućnosti i program rada sa svakim djetetom. Trudili smo se da svako preuzme svoj dio odgovornosti, educirali se, raspravljali, dijelili tijek odrastanja s djecom i roditeljima.

Koje su prednosti života u Pazinu, a koji najveći nedostaci?
– U Pazinu je lijepo živjeti jer je to intiman grad. Ljudi njeguju običaj da se medusobno poznaju, pozdravljaju, podržavaju, brinu jedan o drugome. Ovdje se ne ističu socijalne ni bilo koje druge razlike. Sve je nadohvat ruke. Živim u središtu grada, a opet u zelenilu. Jako volim naše gradsko šetalište s jedinstvenim drvoredom, kojim naša djeca od malih nogu samostalno idu u školu, na igralište, kod doktora. Naš je grad tradicionalno bogat
udrugama, njegujemo gradansku samoinicijativnost i organiziranje, entuzijazam, volonterstvo i druželjubivost. Uživam u lokalnoj uzrečici: Sve za štabelu kumpaniju!
S druge strane, nedostaje mi privatnosti i pravo na slobodno, opušteno ponašanje, pogotovo zato što obnašam javnu funkciju.

Što mislite: da li Pazin ili Pula treba biti glavni grad županije?
– Pazin treba biti glavni grad županije za što postoje brojni zemljopisni, povijesni i gospodarski razlozi. Veličina grada i brojnost njegovih stanovnika ne mora biti presudan kriterij za izbor glavnog grada neke županije ili države.

Predlaže se podizanje dobne granice umirovljenja za žene. Mogu li žene, posebice u vašoj branši, raditi do 65-te?
– Neke mogu, ali tih je malo. Oni koji potiču razvoj djece moraju i sami imati velike rezervoare energije, a nisam sigurna da ih žene u šezdesetima imaju. Ali zato imaju mudrost, koju je možda najljepše primijeniti u ulozi bake.

I za kraj jedan vaš stručni savjet: što učiniti kada dijete u trgovini počne na sav glas vikati da želi igračku ili slatkiš?
– Treba sačuvati prisebnost, reagirati mirno, s jasnom porukom djetetu da ne odobravate takvo ponašanje. Nemojte vikati ni vrijedati dijete, a kamoli ga udariti. Ako dijete ustraje u svom afektu prekinite s kupovinom i izadite iz trgovine. Vježbajte kod kuće kako se dijete treba ponašati kad nešto poželi. Ne zaboravite: voljeti dijete ne znači ispuniti mu svaku želju!

Glas Istre