Zašto su teorije zavjere tako uvjerljive
Stvaranje teorije zavjere i otkrivanje znanstvene istine su jednake u svom početku – određivanje alternativne teorije koja jednako dobro opisuje činjenice – no intelektualna lijenost i robovanje predrasudama ne dozvoljavaju teoretičarima zavjera da naprave odlučujući korak i odbace teoriju koju bitne činjenice (koje možda nisu postojale ili nisu bile poznate ili nisu uzete u obzir – kad se formulirala teorija) ne potkrijepljuju. No stvari nisu tako jednostavne…
Teorija zavjere
Teorija zavjere počinje isticanjem nelogičnosti u nekoj tvrdnji ili interpretacij. Dio analize te tvrdnje bit će i pokušaj pronalaženja alternativne interpretacije (nazovimo je B) koja bi u usporedbi s predloženom interpretacijom (nazovimo je A) jednako dobro ili bolje opisivala činjenice.
Ukoliko i A i B jednako dobro opisuju činjenice, prihvaćamo kao vjerojatniju (uvjerljiviju) onu interpretaciju koja je uključuje djelovanje centara moći i/ili tajnih (interesnih) organizacija (vlade, kraljevskih obitelji, crkava i vjerskih redova, masona, iluminata, UDBA-e, itd).
Ako se otkriju nove činjenice koje nisu u skladu s nekom teorijom zavjere – otkrivače tih novih činjenica, one koji prenose te činjenice (medije) kao i kritičare teorije koja ne može opisati nove činjenjice (znanstvenike i forumaše) optužuje se da su dio zavjere. Dokaz za to da su dio zavjere pronalaze u njihovom izražavanju sumnje u tu teoriju zavjere. To je logika lova na vještice – i kao i u lovu na vještice, lovci sami nisu u stanju uočitii svoju zabludu. Takva je ljudska priroda koja je satirično prikazana u filmu “Balkanski špijun”. Jedan od najboljih dijelova je prikazanu u ovom isječku. Isječak završava apsurdno smiješnom reakcijom Ilije Čvorovića (Danilo Bata Stojković) na novu informaciju o navodnom špijunu Jakovljeviću (da ovaj nosi tupe), koja opet zastrašujuće vjerno korespondira s reakcijama prosječnih zagovaratelja teorija zavjere na nove činjenice.
Kritičko razmišljanje i znanstvena metoda
Kritičko razmišljanje također počinje isticanjem nelogičnosti u nekoj tvrdnji ili interpretaciji. Dio analize te tvrdnje bit će opet pokušaj pronalaženja alternativne interpretacije B koja bi u usporedbi s predloženom interpretacijom A jednako dobro ili bolje opisivala činjenice.
No ukoliko i A i B jednako dobro opisuju činjenice, prihvaćamo kao vjerojatniju (uvjerljiviju) onu interpretaciju koja zahtjeva manje novih pretpostavki. Ovo zadnje je popularna Occamova britva, nazvana tako po franjevcu Williamu od Ockhama koji ju je formulirao još u 14. stoljeću i već dugo se koristi u znanosti.
Ako se otkriju nove provjerljive činjenice koje nisu u skladu s predhodno uvjerljivijom interpretacijom – ta interpretacija se odbacuje.
To je, ukratko, tzv. znanstvena metoda: odbacivanjem neuvjerljivih teorija i dobivanjem novih i provjerenih podataka doznali smo koliko je star svemir (i je li ravan ili zakrivljen), kako gore zvijezde (i otkud elementi teži od željeza), kako radi stanica (npr. čemu služe mitohondriji), od čega se sastoji atomska jezgra (te što drži te “kuglice”, protone i neutrone, na okupu) i još nepojmljiv broj drugih stvari o svemu što nas okružuje i što nas izgrađuje. Te stvari danas smatramo znanstvenim istinama jer su provjerene i potvrđene mjerenjima bezbroj puta. Bez obzira na to, svaki ozbiljni znanstvenik koji dobije priliku da u svom istraživanju iz druge perspektive još jednom provjeri neku od tih istina, napravit će to (iz više razloga).
Znanstvena metoda je zapravo borba sa samim sobom, protiv svojih predrasuda i priznavanje svoje pogrešivosti – i kao takva je prilično neugodna. Svi znamo da je najteže pobijediti sebe.
Kako izbjeći da naša dobra ideja bude proglašena teorijom zavjere
Što se može napraviti da bi naša hipoteza ili objašnjenje bilo bliže istini (pa i znanstvenoj), a što dalje od teorija zavjere? Srećom, postoji nekoliko pravila koja mogu pomoći.
(1) Kad god je moguće pronaći nezavisnu potvrdu za činjenice koje se iznose.
(2) Ohrabrivati sadržajnu raspravu znalaca svih svjetonazora utemeljenu na činjenicama.
(3) Ignorirati argument autoriteta (Netko je tako rekao…).
(4) Uzeti u obzir više od jedne hipoteze (objašnjenja) – i ne uhvatiti se prve koja nam padne na pamet.
(5) Ne vezati pretjerano za objašnjanje samo zato što smo ga mi smislili.
(6) Dati brojeve (i formule) kad god je moguće.
(7) Ako se slaže priča, izbjegavati ostavljanje rupa (barem ne na bitnim mjestima).
(8) Ako dva objašnjenja jednako dobro objašnjavaju činjenice, odabrati jednostavnije objašnjenje.
(9) Dati dovoljno podataka o svojim argumentima da drugi mogu pronaći grešku u argumentaciji.
Carl Sagan’s Baloney Detection Kit
Zašto su, dakle, teorije zavjere tako uvjerljive?
Mi smo bića koje u svemu tražimo (i vidimo) uzorke i uzročno-posljedične veze. To nas je održalo zadnjih 200 000 godina. Evolucija nam je ugradila osjećaj ugode kad pronađemo neki uzorak ili skužimo uzrok za neku pojavu. Ali ako bi na traženje i pamćenje uzoraka (učenje) trošili previše vremena – ne bismo nalazili dovoljno hrane ili imali dovoljno kondicije da lovimo (ili pobjegnemo). Evolucija se pobrinula i za to – ugradila nam je jaki osjećaj neugode koji se javlja kad predugo učimo. Ne znam ima li ikog tko ne osjeća taj napor i jak osjećaj gubljenja vremena – pa čak i čitajući ovaj tekst čija je namjera da educira o nečem općenitom, a ne o nekoj aktualnoj temi. Zato više volimo žutilo u medijima (preziremo ga, ali i najviše čitamo) – aktualne teme o ljudima koji su nam poznati (samo bitno ;)).
Teorije zavjere imaju isti efekt na nas poput žute štampe – taman toliko informacija da zadovoljavaju našu potrebu za znanjem, traženjem uzoraka, ali nas ne opterećuju dodatnim učenjem – trošenjema vremena na razmišljanje, istraživanje i analizu – koje proizvode onaj neugodni osjećaj. Moglo bi se reći da su uvjerljive i da nas zadovoljavaju jer su prilagođene našoj prirodi.
http://pollitika.com/zasto-su-teorije-zavjere-tako-uvjerljive