Ne bježim od ljudi, da se razumijemo, ali svaki put kada dođem među ljude zgrozim se od ograničenosti, ksenofobije, od ljudi koji bi kao, trebali biti široki, otvoreni… Bila sam u Americi, San Franciscu… Je, rekla moja kolegica da ću doživit kulturološki šok. Ma di, kad nisam doživila kulturološki šok kad sam ’73. došla u Pariz, onda ga ne morem doživit nigdje. A tamo sam se osjećala fantastično. Nije bilo boje čovjeka kakve tamo nije bilo. Najveć me je fasciniralo – jako puno invalida. A mi smo onda naše invalide jako skrivali. San Francisco? Da sam bila tamo s 25, možda bih i njega drugačije doživila. Ovako – vidila sam, sve je O.K. Ma, grem ja doma! To govori gospođa Silvija. Vozimo se njenim malim autom, idealnim za “jahanje” po prašnjavim seoskim drumovima, k selu u kojem živi. Zapravo preciznije bi bilo reći – ka kući u šumi u kojoj živi. Gospođa Silvija stanuje u šumi na potezu između Žminja, Sutivanca i Pićna – za one koji poznaju ovaj kraj. Ili, jednostavnije, u krugu Vetve, najveće šume u središnjoj Istri. Kod puteljka koji vodi k staroj istarskoj kući gospođe Silvije stoji putokaz na kojemu piše “Sveti Križ”. Ali “Sveti Križ” nije naziv ove lokacije, jer se ovdje ne nalazi ništa drugo osim šume, ceste, kuće – i još jedne kuće smještene na nevelikoj udaljenosti. “Sveti Križ” naziv je crkve koja je upravo nasuprot kuće gospođe Silvije – gotovo da se može reći da je ova crkva u njenom dvorištu.U šumski dom gospođe Silvije poželjeli smo doći jer priča o životu na osami, u samoodabranoj “izdvojenosti” od ljudi i u okruženju prirode, uvijek se čini pomalo neobičnom. Pri tome ovdje se ne radi o stereotipu – mrzovoljnom muškarcu “pustinjaku”, već o ženi koja živi osamljeničkim, ali ne i posve samotnim životom. Ipak, živjeti gotovo cijeli svoj život okružen šumom, i pritom održati brojne interese i živu volju za spoznavanjem sebe i svijeta, zadržati radoznalost i radost putovanja u nepoznate krajeve – sve se to čini interesantim okvirom za upoznavanje osobnosti naše samosvojne sugovornice, čije je ime kao zvučna i slikovna kulisa njenog života – Silvija – “Šumska”. No usamljenost je, treba li to isticati, osjećaj koji je prisutan u životima svih nas, “modernih urbanih” ljudi. To više, ova nas je tema interesirala.

“MLADINA” I TRAVE

– Najlipše je kad su črni oblaki, a između sunce svitli, onda su boje nevjerojatne. Ja ne znam koji bi se slikar usudil to poć slikat! Jedno vrime sam fotografirala, pa je to skupi sport mi posta… A opet, fotka je uvik samo fotka… – kaže gospođa Silvija.Priča o svom životu, dok nas ugošćuje svojim džemom od smokava i čajem od ljekovitog bilja. Njena je kuća stara oko stotinu godina, okružena je malim voćnjakom i velikom šumom, koja ima i svojih prorijeđenih dijelova – brdašaca i padina. Nasuprot pročelja kuće već je spomenuta crkva, a ispred nje – šaroliki nasadi ljekovitog bilja. Dva mala psa – Helga i Brek – vrte nam se oko nogu. Kuća gospođe Silvije uređena je skromno, tradicionalno, umjetničkom nehajnošću. Na hrpi pokraj kreveta knjige i časopisi, glavna “hrana” naše domaćice. U samoći se mnogo čita – komunicira sa svijetom. Velika hrpa primjeraka slovenskog časopisa “Mladina”; gospođi Silviji slovenski je zapravo materinji jezik.
– Da, čitam eto tu “Mladinu”. Stalno mislim da ću nešta novo otkrit, ali nema ništa novo pod kapom nebeskom. Ali to je ta radoznalost!U ovoj šumi gospođa Silvija živi četrdeset i tri godine “u komadu”. Svojedobno se budila u tri u noći da bi stigla na autobus “za poć delat”. Danas je u sretnoj mirovini.
Jedan od velikih interesa gospođe Silvije su i trave i travarstvo. Pretpostavili smo da je to, valjda, logično; živi li čovjek u jednom ovako prirodnom okruženju, probudi mu se interes za trave…
– Uopće nije logično, ne! Ili te interesira, ili ne. Iz moje perspektive, to je neiscrpna tema, s tim se treba počet bavit s dva leta. Tu moreš vajka učit i otkrivat nove stvari. Obično kad se zainteresiram za nešto, kad prokužim štos, onda se ohladim. A ovo je dobro, jer tu ne moreš skroz reći da si prokužio štos.
– Znači ljudi tu po okolnim selima nisu svjesni značenja i važnosti tih trava?
– Ljudi nisu ničega svjesni i ne žele biti, jer je tako jednostavnije!
– Vidim čitate Hannu Arendt, “Vita activa”, socijalno-filozofska literatura…
– Svašta ja čitam. Ovo mi malo sporije ide, priznajem. Treba se jako angažirati. Čitala sam “Eichmann u Jeruzalemu”, to je negdje 1962. napisala. Iznenađujuće je kako je objektivna, bez trunke gorčine. Jednostavno me je osvojila.

ŠUMA KAO DOM

– Dobro, jasno je da nije loše ovako živjeti, čitanje, sakupljanje bilja, kuhanje džemova, razgovaranje sa psima… Ipak, čovjek je, kako je rekao Aristotel, društveno biće, politička životinja – “zoon politikon”. Morate ipak održavati neku komunikaciju s ljudima, zbog vlastite ravnoteže, zar ne? – pitamo.
– Nije problem kada nemaš koga voliti, odgovara nakon kraće šutnje – ali je problem kada se nemaš s kime svađati. Ja sam svađalica, ali volim samo konstruktivnu svađu… A kada se uželim ljudi, onda grem, tu par sela dalje, do jedne drage kolegice, osamdesetogodišnjakinje, koja isto živi sama – nakon muževe smrti. Ali joj ovo – pokazuje na gornji dio lubanje, gdje su smještene takozvane sive moždane stanice – dela kako strela! Bilo bi nepravedno – nepotpuno, nemoguće – posjetiti gospođu Silviju, a ne poduzeti s njom jednu dužu ophodnju kroz šumu. Jer šuma je njezin pravi dom, dok se u kući u kojoj stanuje ionako, kaže, osjeća kao podstanar, ili, kako je precizirala – “čuvarica zamka”. Zato se, više nego zadovoljno, probijamo s našom domaćicom kroz šumski gustiš, usput sladeći se kupinama, do staze koju su, kako smo obaviješteni, nedavno “prokrčili” lovci. Prate nas neumorni glasovi ptica.
– Ptice raspoznajete?
– Ne! Tu sam, nažalost, Ljuba-truba. Ali rekla sam si – ne moraš jušto svima znat ime! Jedino te sjenice, sjenice su prekrasne… Po zimi, kad pada snijeg, onda im malo zrnja iznesem…
– Je li teško ovdje u zimsko doba?
– Po zimi krmiš ptiće, ložiš špaher, čituckaš, meditiraš, i to je to…- suho odgovara.
– Ima li u ovoj šumi divljih životinja?
– Divljih svinja ima, zeci sve manje vidim, nekad su se znale srnice prošetat, sad ih već odavno nisam vidila, izgleda da su ih sve potamanili… Fazane uzgajaju na farmi pa ih puste u bošku da ih mogu ustreljat, lisica ima, puha kakvog, tvor, kragulj, podivljali breki, sve se to muva tu po šumi.

SVE JE BOLNO A NAJHUJE SMO BOLNI MI…

– A ljudi? Nije vas strah živjeti sama tu u šumskom okruženju?
– Ha, ha, ha… Je li to neko poštapalica pitanje? Znaš zač ljudi postavljaju to pitanje? Jer se ne groze moje samoće, nego se sretnu sa svojom. Tu je taj problem. A ja imam toliko drugih preokupacija da nemam vremena za strah.S gospođom Silvijom interesantno je ići kroz šumu – ona zastaje svako malo, iznenađena kakvom novom biljkom, mumljajući njihove latinske nazive kao mantre…
– Jedan stari hrast je obolio – a kad hrast oboli, onda je najzadnje vrijeme za paniku. Gle, i kostanji su bolni! Pčela je isto slabo bilo ove godine, znam gdi žive, tamo na “brešćiću”, ali nisu valjda i one bolne?… Sve je bolno, a najhuje smo bolni mi – zaključuje štićenica prirode, Silvija.Uz “bolne” hrastove i kestene nju muči i nestanak lokvi – malih udubljenja u zemlji gdje se skupljala kišnica koja može služiti kao piće i životinjama i ljudima. Kaže da su za nestanak “lokvi” krivi bageri, kojima su “marljivi” seljani “čistili” lokve i tako probili njihovo dno. Nestanak lokvi gospođa Silvija vidi kao problem, jer…
– Nije samo zbog krave koja danas more pit vodu u štali, ali pitam vas ja – kamo će tić poć pit vodu, kamo zmija? Ne treba imat iluzija – ni selo ni divljina nič romantično, nič idealnega – ograničenosti su svuda, pa i tamo di je malo ljudi. Ipak, s obzirom na tako primamljiv, gotovo “filmski” položaj kuće gospođe Silvije, poetičnosti njena okruženja, pitamo se nisu li joj se pojavljivali kakvi zaneseni kupci, ponuđivači visokih cijena u zamjenu za njen “mali raj”?
– Ima jedan moj prijatelj, uporno bi tu napravi hotel “Moj mir”. Oštija boh! Koji hotel?! Ako je deset ljudi, ni više mir! A ja svoj mir, e brate… Znaš po onoj – svi imamo svoju cijenu. Očito meni još ni jedan ni ponudi moju cijenu. A forši je jako mala… Ali ovako se morem pravit da mi je cijena jako visoka, ha, ha…

Tatjana Gromača
Glas Slavonije