Iz tiska će za koji dan izaći te će u ponedjeljak u kinodvorani Studentskog centra u Zagrebu biti promovirana knjiga “Zlatko Sudac, razgovori” publicistice Dunje Ujević. Izdavač je nova nakladnička kuća “Joshua”, koja će izdavati duhovnu literaturu.

Poznati kršćanski karizmatik, kako kaže autorica, koja nam je ustupila izvatke iz svoje knjige, govori o sebi bez zadrške, o temamam ovoga vremena – o duhovnoj zapuštenosti, zamkama demokracije, globalizacije, liberalizma, o zamkama vremena koje nam nudi sav sjaj i sva matrijalna dobra a uzima nam dušu. Ono što se dosad znalo o poznatom svećeniku uglavnom su interpretacije “iz druge ruke”, a ovdje je riječ o autentičnom, iskrenom, ispovjednom Sudcu. I to uobliku nevezanog, neposrednog, spontanog dijaloga.

– Još me nešto muči oko Božje logike. Juda i Petar. Obojica su izdali Isusa. S tim što Juda ostaje metaforom izdajnika, a Petar postaje temeljem Crkve.
…Petar se ipak pokajao i gorko zaplakao, a Juda se objesio na smokvu. Ne govorim o tome je li Juda izdao ili je Petar izdao. Izdali su ga i jedan i drugi u konačnici, ali završni čin života sudbinskog za Petra i Judu je desno i lijevo. Juda je odabrao suicid jer se sa svojim činom nije mogao nositi, u svom si srcu nije mogao oprostiti i nije se mogao pomiriti s Bogom.

Dok je Petar gorko zaplakao i okajao svoje grijehe. A koga će Bog odabrati nego slabog? Odabrao je Petra. A Judi je kao i Petru dana šansa da na svojim greškama nauči. Petru je njegovo pokajanje očito postalo toliko pročišćujuće da mu je Krist kao Uskrsli mogao reći – dosad si se sam opasivao i hodao kamo si htio, odsad ćete drugi opasivati i voditi kamo nećeš…

Petar je kontradiktoran. On je jedna eksplozivna, žestoka ali umjetnička duša. Žestoka i luda. Dok je Juda materijalna duša. On je političko-ekonomska duša. Njemu je najvažnije bilo to što je mislio da će Isus biti okrunjen za kralja. Doživljavao ga je kao političkog lidera. Jer ga nije shvatio. A kad je vidio da sve to ide u krivo, a ne kako je on mislio – dobro, ovi će ga uhvatiti, a narod će ga izvući – kad je vidio da ga je narod razapeo, nije imao snage okrenuti ploču i pokajati se, nego se objesio. Dakle, taj zadnji ishod naš je presudan moment da Petar bude Petar, a da Juda bude Juda. A, gdje je sada Juda – mislim na njegovu dušu – to zna samo dragi Bog.

Bojim se sebe
• Što znači teror prezenta?
– To znači konzumacijski mentalitet. Na daljinski, prvi, drugi, treći program. Stisneš gumb – kapučino, dulja, kraća. Mobitel – dostava u kuću. Sve tup, tup, tup, i evo! Sve SAD. Gubitak vremena rađa gubitkom kvalitete života. I to se danas događa. Jer, ako ja u jednom danu proživim ono što je prije 50 godina čovjek mogao proživjeti u tjedan dana, onda se pitam – što od toga što sam u tom danu proživio, kad legnem u krevet, želim zadržati za sebe. Ili sam već sit i umoran od svega proživljenoga.

• I sveli smo sav smisao na ovozemaljski svijet. Znači li to da smo izgubili budućnost, nadu?
– …Globalno, bit ćemo toliko manje u strahu ako sada probudimo kolektivnu svijest da možemo puno učiniti da nam sutra bude sigurnije. Dakle, ja se ne mogu bojati sutra. Ja se bojim nemoći mene sada ili nemogućnosti da sada svatko od nas učini sve da sutra bude sigurno. Ja se, dakle, bojim sebe samoga. Ovaj svijet uopće nije svjestan kamo srlja. Ne, globalna svijest uopće nije probuđena. Mi se i dalje, praktički, razbacujemo. Još se nismo na svjetskoj razini dogovorili o ekološkom programu, o efektu staklenika. I upravo u toj nemogućnosti zajedničkog dogovora, ili neshvaćanju nužnosti kolektivnog osvještenja, raste naš strah za budućnost.

A ja opet kažem da se sutra ne možemo bojati, već se bojimo svoje nesposobnosti danas. To je taj kolektivni strah koji nas paralizira. Mi živimo civilizaciju straha. Straha od terorizma, od globalnog zatopljenja, od ekoloških promjena. Teror straha.

•Što nam je činiti?
– Želim reći da moramo doživjeti jednu globalnu katarzu. Da se moramo suočiti s posljedicama koje hrane taj naš strah od budućnosti. I da riješimo sada sve što možemo da bi budućnost bila što više bez straha. Kako individualno, tako i globalno. A to znači, probuditi kolektivnu svijest koja će zamijeniti onu drugu, nesvjesnu svijest odnosno logiku koja se hrani vlastitom moći. Logiku po kojoj – poslije mene potop. Logiku – baš me briga. Jer ja imam neku svoju iracionalnu Noinu arku. A nemam. Jer, mi smo danas jedno globalno selo.

• Kad smo kod kolektivne svijesti, smijemo li povući paralelu između hrvatskog i židovskog “izlaska iz Egipta”? I jedni i drugi, netom što su ugledali slobodu, počeli su se između sebe gristi.
– Hrvatska od pamtivijeka boluje od kompleksa manje vrijednosti. Od kompleksa da se mora dokazivati, opravdati. Gdje je tu samopoštovanje? Evo, odgovorit ću protupitanjem: što misliš, kad doista dođe do svjetskih bura i oluja, do globalnih promjena, kad se ruše civilizacije, kad dođe do katarze. Što će tada biti bolje – biti Hrvat ili Amerikanac?

– Po meni, Hrvat.

– Ne tako. Nego, što bi doista tada bolje bilo biti?

– Mislim da je uvijek najbolje znati što jesi i biti to što jesi.

– Tako je. A velik broj Amerikanaca u biti ne zna što je. Jedino što ih drži zajedno, to je american dream. Ali što će biti kada se probude iz tog sna? Ovo vrijedi za sve nacije. Svatko od nas, pojedinačno i globalno, ima neke svoje iluzije i snove. Ali uspoređujući sada Hrvate i Amerikance, mogu reći da ja znam gdje mi je pradjedovina, gdje su kosti pradjeda moga. Stoljećima smo na ovoj svetoj grudi.

Već sama ta činjenica nije iluzija nego temelj na kojemu novo i nove generacije mogu stajati. Amerikanci, ali ne samo oni, moraju konačno otkriti temelj na kojemu stoje, jer nijedna država ne može opstati sama, izolirana kao otok. Ima u jednoj bazilici u Jeruzalemu jedan sat, svojevrsna kazaljka vremena. Nalazi se tamo gdje je nekada bila kula Davidova. Taj sat kronologija je vremena koja pokazuje tko je sve vladao Svetom zemljom od 5. tisućljeća prije Krista. Vladao, i izgubio.

Zašto borbe tamo? I kako će se to goruće pitanje riješiti? Dakle, ta fundamentalna pitanja koja izlaze iz povijesnosti, iz samih korijena civilizacije, danas nisu riješena. Globalistički, ahistorični pristup taj pojam povijesnoga kontinuiteta ne može ni razumijeti. I zato problem rješava principom snage i moći. A kako povijest i civilizacija nisu od jučer, taj, uvjetno, američki princip, unaprijed je osuđen na propast. Samo je pitanje posljedica i vremena kada će se taj pristup pokazati totalno krivim. U svakom slučaju, dokle god se budu nivelirale povijesne tekovine i apstrahiralo povijesno dostojanstvo naroda, ni tamo, ni igdje na svijetu pravednoga i trajnoga mira neće biti.

Liberalizam ima kraj
• Papa Ivan Pavao II. govorio je o tome kako postoje okolnosti u kojima zlo može proizvesti neko dobro. Mislio je pri tome na totalitarne sustave, nacizam i komunizam, za kojih je Crkva bila iznutra snažna, “sabrana u jedno”. Gdje smo danas?

– Ja bih rekao kako je u komunizmu bilo puno lakše. Jer, tada smo bili “bijeli i crni”. Kršćani ili komunisti. Ali, ovo vrijeme je opet plodonosno u onom smislu što traži jake ljude. Samostalne ljude slobodnog duha. Da bi bili Božji, takvi moraju biti. A onda će nužno znati i od ovog sistema otvoriti ona prava vrata za one koji će ih htjeti slijediti. Tako da mi se ovo vrijeme čini plodonosnijim od vremena komunizma. I izazovnije, svakako. A to da vrag radi – radi. Radi jer Bog zlato u vatri kuša. Ako svog ljubljenog Sina nije poštedio kušnje u pustinji, pa gdje će nas?! Prema tome, svaki sustav u kojem je veća prisutnost zla ili kušnje na Božje ljude, po meni je milosrdnije vrijeme od vremena kada se Crkva javno proganja. Ovo sofisticirano, liberalizirano, globalizirano vrijeme puno je opasnije za čistoću duše i srca vjernika nego vrijeme komunizma i drugih totalitarizama. Opasnije, ali i plodonosnije. Jer pročišćava. Ili-ili.

• Može li se liberalizam smatrati nekim oblikom totalitarizma?
– Može. Liberalizam ima svoj početak i svoj kraj. Svoja obilježja, zakonitosti, norme ponašanja. To je svojevrsni totalitarizam, isto tako. Isto kao i svi IZMI – individualizam, terorizam, virtualizam, senzacionalizam, banalizam… To su totalitarizmi novoga doba. Da, i te kako.

Koliko liberalizam ograničava, sputava slobodu čovjeka! O tome bi se cijela studija dala napisati. Možda i više nego otvorena agresija totalitarnih režima. Jer, kao što su Ivana Krstitelja u tamnicu stavili i glavu mu odrubili a on je bio duha slobodna…, tako i ljudi koji u zatvoru nedužni završe, koji su na Bleiburgu, ili na Golom otoku, ili u Jasenovcu završavali u duhu mogu biti slobodniji od Tita ili Poglavnika u ono vrijeme. Dok ovo sadašnje vrijeme zarobljava samu dušu. Dakle, ima tendenciju da zauzme psihu, način razmišljanja, način djelovanja, način života, filozofiju, duh da ti zarobi. Utoliko je, gledamo li s ovog aspekta, ovo vrijeme totalitarnije nego neka prethodna. Ovaj liberalizam i demokracija.

• To je već prava znanost! Zarobljavanje slobodom.
– Vrlo perfidna. Sve ti dade da bi ti uzeo duh. To je lice Sotone. Sve ti ponudi, u svjetlu ti se prikaže. Sve ti dade, ali ima svoje uvjete. Ti zaigraš na ono slatko kao svi, je l? Ili, može te do kraja pročistiti, da budeš Božji, ali onda si stvarno mučenik u ovome vremenu. Na svim razinama društva, od malog djeteta, preko školske dobi, do starosti. U svim strukturama društva današnjim, stil života od kršćana čini mučenike ako žele živjeti po Božjem. To su mučenici. Oni su ismijani ako Boga žive danas. To znači da nikoga ovaj sustav ne štedi. Ovaj sistem čini razdjeljenje.

Ono što je Isus rekao: “Razdijelit ću oca od sina, majku od kćeri, muža od žene, žito od kukolja.” Ili ćete biti Božji ili vas neće biti.

To je to. Daj čovjeku sve na slobodu, toliko mu daj materijalnoga blagostanja da mu se osali srce i duša, tako da više nije kadar razmišljati zdravom pameću.

Da više nema snage jer je otupio boriti se za opstanak duše. Jer ima toliko svega u izobilju da je postao bolestan, obijestan, devijantan, degradiran, nemoralan i otpao od Boga. To je totalitarizam koji ne ubija samo tijelo. Jer, “ne bojte se onih koji ubijaju tijelo!” Nego – ubija dušu čovjekovu. Ubija način razmišljanja.

Stres i materijalizam
• Što najviše muči današnjeg čovjeka?
– Neznanje. Predrasude. Pomanjkanje ljubavi, pomanjkanje mira u duši. Stresan život. Materijalistički pristup životu. Pristup iz koristoljublja. Oholost. Egoizam. Manipulacijski pristup životu. Život u laži. Pomanjkanje istine. A onda gubitak slobode.

• A depresija i usamljenost?
– To su samo plodovi takvog pristupa životu. Usamljenost vodi u depresiju.

• Koliko smo dužni pomagati a da ne potrošimo vlastitu snagu? Pogotovo kad se trudiš a rezultat je nula.
– Ma, ne može pomaganje drugima pojesti vlastitu snagu. Vlastita snaga se gubi kad čovjek to radi iz koristoljublja. Onda se istroši. Ako to radiš iz ljubavi, snaga se ne gubi, nego dobiva. A pomoći ćemo onoliko koliko možemo. Kao da sami sebi pomažemo. Ako slušaš svoje srce i ono što ti Bog u srcu kaže, onda nećeš pogriješiti.

Večernji.hr